Župa sv. Antuna Padovanskog Našice

Svoj zemaljski život sv. Antun je završio 13. lipnja 1231. godine, a običaj je u Crkvi da se blaženika i svetaca spominjemo upravo na dan njihova rođenja za nebo. Zato je i antunovska pobožnost obilježžena brojem 13:

– u pjesmi Ak’ čudesa tražiš spominje se 13 životnih okolnosti, tj. prigoda u kojima se Svetac pokazao osobitim pomoćnikom;

– takozvana krunica sv. Antuna ima 13 otajstava;

– priprava za Svečev blagdan traje 13 tjedana, što se ne susreće kod štovanja drugih svetaca!

Mnogi od nas više ili manje revno dolazimo na pobožnosti sv. Antunu utorkom, no jeste li znali zašto baš taj dan? Naime, toga je dana 17. lipnja 1231. godine pokopan, a istoga su se dana na njegovom grobu dogodila prva čudesa. Ni to ne nalazimo u štovanju drugih svetaca.

Uoči blagdana Tijelova, možemo se uvijek sjetiti događaja u vezi s otajstvom Tijela Gospodnjeg. Svetac je jednom nevjernim kršćanima propovijedao o euharistiji i na njegovu riječ, u potvrdu istinitosti Euharistije, nijema je životinja pokleknula pred Presvetim.

Zanimljivo je da se sv. Antun pokazao ne samo kao vrstan propovjednik u razotkrivanju krivovjerskih zabluda, nego se njegova ljubav prema bratu čovjeku pokazala u posredovanju u bračnim razmiricama i zabludama, osobito ondje gdje je vladala muška ljubomora. Uvijek je našao načina, ne samo da utješi žene, nego i da urazumi njihove muževe te u brakove i obitelji donese Božji mir.

U pjesmi Ak’ čudesa tražiš spominju se i nevolje. Odnosi se to na sve one bezizlazne, mučne i teške situacije života kada osjetimo da smo ‘stisnuti uza zid’. U tom kontekstu mogu spomenuti i probleme u braku i obitelji, izgubljene stvari, strahove u raznim situacijama, ali i vremenske nepogode, kao i bolesti… Do danas nisu sa sigurnošću utvrđeni počeci pobožnosti sv. Antunu kao nalazniku izgubljenih stvari, ali čini se da su uz same početke njegova štovanja.

Na svečanosti kanonizacije sv. Antuna, u Spoletu 1232., komisijski je bio prihvaćen niz čudesa ozdravljenja: ljudi zgrčenih ruku, izobličenih udova, hromi koji su mogli jedino puzati po tlu, izobličeni od kostobolje, paralizirani i padavičari, uzeti, slijepi, gluhi i nijemi – svi su oni po Svečevom zagovoru zadobili potpuno zdravlje. U južnoj Hrvatskoj majke vjernice svoju teško oboljelu djecu i zagovorom sv. Antuna ozdravljenu djecu zavjetuju Svecu te ih iz zahvalnosti kroz neko vrijeme oblače u franjevački habit.

Evo jednog čuda vezanog uz vremenske nepogode, a dogodio se u Bourgesu u Francuskoj: „Ni crkva ni javni trg nisu bili dosta veliki da prihvate silno mnoštvo svijeta koji se slegao sa svih strana da čuje Antuna. Stoga su bili prisiljeni izaći na otvoreno polje. To je u prvi čas izgledalo vrlo ugodno jer je bio vedar ljetni dan. No, kad se Antun uspeo na propovjedaonicu, nenadano je počelo nevrijeme: vjetar je zavitlao oblake, obzorje se smračilo, a munje i gromovi stadoše naviještati naglu oluju. Preplašen se svijet počeo razilaziti, u nastojanju da na bilo koji način uhvati malo krova nad glavom. Tada im Antun reče: ‘Budite samo dobre volje i ne mičite se s mjesta, pa neće na nas pasti kap kiše.’ Ljudi povjerovaše i svi ostadoše na svojim mjestima. Antun je nastavio propovijedati. Zapljuštala je gusta kiša, kao da se nebo spojilo sa zemljom, ali slušatelji Antunovi ostadoše suhi kao onomad Izraelci pri prelasku Crvenoga mora. A ostade suho i tlo na kojem su slušatelji sv. Antuna stajali.“

Štovanje sv. Antuna traje već više od sedam stoljeća,  a jedini je od svih svetaca dobio nadimak ‘svetac svega svijeta’. Štuju ga katolici istoga i zapada, kao i pravoslavci. Poznato je da su slušatelji njegovih propovijedi potajice rezali djeliće njegova redovničkog odijela kao relikvije. Bio je rječit, teološki školovan, no boležljivog i osrednjeg izgleda – ništa od toga ljudima njegovog vremena nije bilo važno, doli njegova ljubav prema svakome. Kad je umro, djeca su na ulicama Padove trčala i vikala: „Umro je naš svetac! Umro je naš svetac!“ Jedan od prvih očevidaca hodočašća na Svečev grob opisuje mnoštvo koje dolazi ‘u suzama i bosih nogu’, ‘predvođeno svećenstvom koje nosi križeve i zastave’. Hodočasnici su nosili svijeće, noć uoči blagdana proveli bi u bdjenju i onda ispovijedali svoje grijehe ispovjednicima kojih je jedva dostajalo za velike potrebe. Danas je Padova, uz Lourdes i Fatimu, najomiljenije hodočasničko mjesto na svijetu.

Za štovanje sv. Antuna vezana je i karitativna akcija „Kruh sv. Antuna“. Jeste li znali da se u našem franjevačkom samostanu na Kaptolu, gdje postoji pučka kuhinja, zahvaljujući ovoj u narodu popularnoj akciji, znao prehraniti i Tin Ujević?

I za kraj, jedna zanimljivost o jeziku sv. Antuna. Naime, 8. travnja 1263. godine, bio je određen za prijenos njegovih posmrtnih ostataka u novu grobnicu, sagrađenu u bazilici. Prije prijenosa valjalo je komisijski ustanoviti nije li grobnica možda provaljena, je li lijes s tijelom ostao zatvoren i zapečačećen i u kakvom su stanju posmrtni ostaci (tzv. rekognicija posmrtnih ostataka). Ta je dužžnost povjerena sv. Bonaventuri, tadašnjem Generalu Reda. On je s uzbuđenjem promatrao otvaranje grobnice, a onda mu je zastao dah, niz lice potekle suze! Cijelo je tijelo Svečevo bilo u prahu i kosti rastavljene, samo je glava još bila presvučena kožžom i pokrivena kosom. Usta su bila zatvorena. U njima nađoše jezik posve sačuvan i svježe crvene boje. Tada je sv. Bonaventura izgovorio ovu molitvu: „ O blagoslovljeni jeziče, koji si uvijek slavio Boga i poticao na njegovu hvalu! Sada se očito pokazuje kolike su tvoje zasluge pred Bogom!“ Svečev se jezik danas čuva kao posebna relikvija.

Namjerno završavamo s ovom crticom jer je sv. Antun poznat kao veliki ljubitelj i propovjednik Riječi za koju je rekao da je plodna, svespoznajna zemlja. Svoj zemaljski život proživio je poslušan toj Riječi u djelotvornoj ljubavi prema braći i sestrama svoga vremena. Neka i nama njegova ljubav prema Kristu postane uzor da jedni prema drugima budemo milosrdnog srca, dobrostivi, blagi, strpljivi te podnosimo jedni druge praštajući (v. Kol 3,12-13).

Nikolina Pavlović

(iz Dara broj 27, godina X., lipanj 2012.)