Župa sv. Antuna Padovanskog Našice

CRKVA SVETOG MARTINA

Templarska kasnoromantička crkva sv. Martina smjestila se na južnom rubu povelike visoravni, na kraju današnjeg gornjeg i donjeg Martina; povrh magistralne ceste Našice – Orahovica, na dionici Našice – Donja motičina, neposredno iznad mjesta gdje se od magistrale u pravcu Krndije, uz šumu Svilanovac odvaja lokalna cesta za Seonu; iznad potoka Vrela, s čije se druge strane nalazi, arheološki značajno brdo Grbavica i zoljansko naselje Poljana, kojim je područjem,  prema predaji, prolazila stara rimska cesta prema požeškoj Zlatnoj dolini.

Crkva sv. Martina leži u pravcu istok-zapad. To je jednobrodna omanja bazilika s polukružnom apsidom na istočnoj, s pomoćnim ulazom na južnoj i glavnim ulazom na zapadnoj strani. Iznad glavnog pročelja nalazi se drveni tornjić čiji je vrh obložen limom. Ima 5 prozora: 2 mala na apsidi u pravcu istoka i juga, 2 nešto veća na lađi prema jugui 1 veliki iznad ulaznih vrata (ranije sužen, a 1977. godine proširen i vraćen u prvobitni romanički slog). Na sjevernoj strani crkve (lađi i apsidi) nema prozora. Na zapadnoj unutrašnjoj strani lađe, povrh glavnog ulaza, nalazi se drveni kor. Građena je u kasno romaničkom slogu, a ima elemenata rane gotike. Lađa je crkve duga 10, a široka 6,75 metara. Apside okružuje svetište čija je širina i duljina 5 metara. Glavno pročelje je široko  8 metara, visoko 7,65 m do početka krova, a 12,50 m do drvenog tornja.

U apsidi crkve nalazio se ranobarokni oltar sve do 21. rujna 1991. g. Tog jutra u neprijateljskom djelovanju jutra u neprijateljskom djelovanju bivše JNA, ovaj je propisno označeni i zaštićeni spomenik 0 kategorije znatno oštećen. Pogođen je s tri tenkovske granate. Jedna je pogodila južni rub pročelja, a dvije apsidu. Pogotkom u rub južnog prozora apside razrušena je atika oltara., a pri izlazu granate jako je oštećen i sjeverni rub pročelja. Granata koja je pogodila istočni dio apside, uz samo tlo, potpuno je razbila vrijedni ranobarokni oltar.

Povjesničarke dr. Anđela Horvat i Ljelja Dobronić ističu da je martinska crkva jedini potpuno očuvani templarski spomenik u Hrvatskoj. Pažljivim promatranjem tijekom onove crkve i skidanja stare žbuke moglo se jadno primjetiti da to i nije tako i da je crkva većim dijelom oštećena i obnavljana.

Crkvu su temeljito obnovili našički franjevci 1977. g u vrijeme gvardijana fra Slavka Bulaje. Radovi su počeli u ožujku, a obavio ih je zidarski majstor iz Zoljana Vinko Vonić. U radu su pomagali, bez ikakve naknade, mještani Martina. Radove je nadzirao dipl. ing. Julijan Domanovac. Tijekom obnove crkva je popločena tek zamijenjenim starim kamenim pločama iz crkve sv. Antuna Padovanskog u Našicama.

Pronađeni dokazi o ranijoj sudbini crkve:

• Uništeni romanički stupovi uz glavni ulaz.

Postoje samo baze i svod. Stupovi su nestali.

• Kameni templarski grb u obliku štita.

Grb se nalazi pohranjen u Sakralnom muzeju franjevačkog samostana u Našicama.

• Kameni blok s natpisom na latinici.

Ugrađen je kao ugaoni kamen u lijevi prizemni, vanjski dio pročelja crkve. Na kamenu na latinskom jeziku i latinici piše: Martin (Marton)

• Kamen s natpisom na bosančici.

• Natpis na nepoznatom pismu u unutrašnjosti crkve.

Templari i ivanovci na martinskom posjedu

Posjed sv. Martin, crkva i samostan uz nju pripadali su prvo templarima, monaško-viteškom redu kojeg je 1118. g. u Jeruzalemu osnovalo 8 francuskih vitezova. U Hrvatskoj se templari (božjaci) prvi put spominju 1169. g. u Vrani kod Zadra, gdje im je bilo i sjedište.

Pred kraj 12. stoljeća templari postižu sve veći ugled. 1183. g. daruje ima zagrebački biskup Prodan posjed sv. Martin pored Našica. Ban Đula Šikloški, prvi poznati gospodar Našica, dao je templarima na darovanom posjedi izgraditi crkvu, a poklanja im i dio trgovišta Našica. Templari dolaze na martinski i našički posjed najvjerojatnije 1229. g. Darovnicu bana Đule službeno je 1230. g. potvrdio papa Grgur IX. Templari ostaju na našičkom i martinskom posjedu sve do početka 14. stoljeća. Kralj Karlo Robert Anuvinac uklanja templare iz Našica 1310. Iz darovnice od 4. travnja 1310. g. vidljivo je da oduzima templarima njihov našički posjed i daruje ga Aleksandru sinu Aleksandra iz plemena Aba, a 1312. godine daruje mu i „templarski posjed sveti Martin zvani“. Iste godine, 26.ožujka, po naredbi pape Klementa V., templare zamjenjuje drugi viteški red po imenu ivanovci ili hospitalci. Ivanovci se na martinskom posjedu spominju zadnji put 1450. g. pretpostavljase da su bili i duže, čak do prvog prodora Turaka 1531. g. nosili su crnu vitešku odoru s bijelim križem.

Nakon odlaska ivanovaca o crkvi se sve do današnjeg dana brinu franjevci iz crkve i samostana sv. Antuna Padovanskog u Našicama.

Prvi su stanovnici Martina sahranjivani na platou oko crkve. Današnje groblje nalazi se 30-ak metara zapadno od crkve.

Područje oko crkve i groblja uredno se održava, a prošle je godine izvršena sanacija. Nakon otuđenja zvona, nabavljeno je novo koje je u vlasništvu Grada a biti će postavljeno na mrtvačnicu.

Sveta misa se slavi na Dušni dan, Martinje, sv. Marka i za sprovod.

NASELJE MARTIN

Današnje naselje Martin u doba templara i ivanovaca nije niti postojalo. Iz rukopisa Ivana Stražemanca doznajemo da se prvi stanovnici doseljavaju 1730. godine iz Zrinja iz Gorskog kotara. (Stražemanac pretpostavlja i ranije doseljavanje). Županijska skupština Virovitičke županije 20. travnja 1750. g. raspravlja o naseljavanju sela Martina pokraj Našica. Došljaci su bili iz Slovačke.

Prema popisu stanovništva iz 1880. g. Martin je imao 46 kuća i 249 žitelja. 1981. g. ima 278 domaćinstava i 849 stanovnika, 1991. g. ima 1129 stanovnika.

Martinjanima se sada smatraju i stanovnici uz našičku zaobilaznicu i oni koji stanuju u Ulici bana Josipa Jelačića iz magistralnu cestu na ulazu u Našice, 200-tinjak metara od martinske crkve sve do mosta pokraj našičke vojarne.

Drago Majer