Gornja Motičina
POVIJEST SELA
Gornja Motičina je naselje smješteno na sjevernim padinama Krndije uz rijeku Rijeku 10 km jugozapadno od središta općine Donje Motičine. Dijelovi naselja su zaseoci: Gradiška Stara, Jelašin, Kamenolom, Kerekuš, Kurjačara, Marin Dolac, Našičko Debelo Brdo, Rijeka Dol i Staklana. Gospodarska osnova ovog naselja su poljodjelstvo, vinogradarstvo, stočarstvo, šumarstvo te lov i uzgoj divljači.
Prema popisu stanovništva iz 2001. godine Gornja Motičina je imala 67 stanovnika u 28 domaćinstava.
Prema ispravi u kojoj je zabilježena rasprava o međama susjednog podravskog posjeda Osuvka iz 1229. godine. Motičina je dopirala na sjever do potoka Lukavca, a odonud dalje do ušća potoka Motičine u Lukavac. Prema jugu se prostirala do grebena Krndije, a na zapad do potoka Jošave. Sjeverniji dio imanja Motičine bio je ravničast i pokriven šumama dok je južni bio gorovit i posve obrastao šumama. Ratarske je zemlja bilo malo i to uglavnom oko naselja.
Ovaj posjed je u 14. stoljeću pripadao plemićkoj porodici koja je pored sela Donja Motičina imala dvor i manju utvrdu ispod koje se razvilo manje podgrađe s kućama u kojima su živjeli trgovci i obrtnici. U doosmanlijsko doba na posjedu Motičine bilo je 26 manjih sela.
Srednjovjekovna Motičina činila je jednu veliku cjelinu koja je razbijena dolasko Osmanlija. Prijašnja sela su već bila raseljena, ovdašnja je zemlja podijeljena na više manjih spahiluka. Osmanlije su vlaško stanovništvo na motičanskom tlu nasleili u Gornjoj Motičini i Gazijama. Ovdje je oko 1680. godine bilo otprilike 25 vlaških kuća.
U naseljavanju poslije 1702. godine bosanska struja vlaških doseljenika nastanila se na ovom području u selima Šušini i Šumeđu (koja su do 1683. godine bila starosjedilačka hrvatska) te Gornjoj Motičini i Gazju. Nakon 1720. godine počinju pojedinačna doseljavanja vlaških izbjeglica uglavnom iz Baranje i istočne Hrvatske iz krajiških krajeva. Prema vlastelinskom popisu iz 1763. godine u Gornjoj Motičini je bilo 15 naseljenih kuća.
CRKVA
Mještani Gornje Motičine na svetu su misu išli u obližnju Donju Motičinu ili u Seonu. Po pričanjima starijih u selu sv. Misa nije služena barem pedesetak godina. Prema želji Kate Klaban, obitelj Klaban 200.godine daruje zemljište za izgradnju kapelice. Izradu građevinskog projekta povjerili su ing. Branku Prišću. Krenulo se u izgradnju, ali tijekom granje Kata Klaban, na žalost, umire od teške bolesti. Njen obitelj nastavlja rad na kapelici zajedno s mnogim mještanima, kao i Donjomotičanima koji su željeli pomoći. Franjevački samostan iz Našica poklanja zvono za kapelicu, a drvenariju Ivan Mrak i Ivan Peršić. Zvonik, nadstrešnicu i krovište izradio je Joka Martinović, a sve ostale građevinarske radove obavili su Branko Tomac i njegov sin. Prvi put je kapelica u upotrebi 26. ožujka 2003. kada je bila postaja za Našički križni put. Kapelicu posvećenu Duhu Svetom blagoslovio je 26. rujna 2004. tadašnji župnik fra Ivan Mikić. Misno su slavlje s njim koncelebrirali fra Josip Šoštarić i fra Bernardin Plantek, a pod misom je bilo i prvo krštenje u toj kapelici, krstila se djevojčica Natalija Bukovac.
ZAŠTITNIK I DATUM PROŠTENJA
Proštenje se u Gornjoj Motičini slavi na blagdan Duhova.
SVEĆENICI KROZ POVIJEST
Fra Zvonko Lutrović, fra Vlado Mustač, fra Mladen Majnarić, fra Franjo Tomašević, fra Željko Jurković, fra Petar Žagar, fra Mijo Hrman, fra Josip Šoštarić, fra Bernardin Plantek, fra Ivan Bošnjak, fra Josip Anthony Kešina,i fra Igor Andrijević, fra Celzo Vlahović.
Anica Vranaričić i Nikolina Pavlović