Priča/svjedočenje volontera Caritasa
Rođen sam prije gotovo pola stoljeća u Breziku. Izuzetno sam ponosan na svoje porijeklo. Naime, Brezik su pred Drugi svjetski rat nastanili Dalmatinci iz zadarskog zaleđa. Bili su to siromašni ljudi koji su svoja ognjišta napustili u potrazi za boljim životom u Slavoniji. Njihova je opstojnost u početku ovisila o uzajamnoj solidarnosti. Ako u jednoj obitelji nije bilo hrane, išlo se na objed kod druge obitelji. Primjera zajedništva i ljubavi prema bližnjima u toj sredini ima mnogo. Jedan se održao sve do danas: kada u Breziku netko umre, cijelo selo prikuplja novčani prilog koji uglavnom bude dostatan za sve troškove pogreba. Mislim da me je odrastanje među tim ljudima potaknulo da postanem volonter.
Prije četvrt stoljeća dogodila mi se sreća: stupio sam u brak sa svojom suprugom Ružicom. Ušao sam u jednu veeeeliku obitelj (supruga ima sedam sestara i tri brata). Željeli smo i mi stvoriti svoj obiteljski dom i stekli smo veliko bogatstvo – šestero prekrasne djece. Velika je to Božja milost i radost za našu obitelj. Svi su nam od samog početka izgradnje naše kuće bili značajna moralna i materijalna potpora. U međuvremenu smo stekli još nekoliko kumova koji su uz nas kada je najpotrebnije.
Narodna mudrost kaže: ne možeš uvijek primati, moraš ponekad i darovati. Tako sam i ja odlučio postati volonter Caritasa. Imam teretno vozilo kojim ljudima u potrebi prevozim različite predmete (od darovanog rabljenog namještaja i odjeće do hrane i drugih potrepština kupljenih sredstima prikupljenim u dobrotvornim akcijama Caritasa). Svaki čovjek osjeti nekakvo zadovoljstvo kada nešto primi, ali svi se još više radujemo kada nešto možemo dati. Evo primjera koji to svjedoči: prije nekoliko godina jednoj sam 80-godišnjoj bakici u Seoni dovezao ormar za odjeću. Starica je živjela sama u staroj trošnoj kući koja se sastojala od dvije prostorije i zemljanoga poda. U prvoj se nalazila peć, stol, jedna stolica i polica za suđe. U drugoj bijaše samo jedan ležaj i nekoliko kartona na podu, na kojima je bila odjeća. Živeći u takvim uvjetima, nije se nasmijala desetak godina. Kuća je niska, a ormar koji smo joj dovezli bijaše prilično velik; jedva smo ga unijeli i postavili u sobicu. Kada je ugledala ormar u svojoj sobi, pogledala je u mene i nasmijala se. To mi je najdraža plaća u životu za djela dobrote i ljubavi koja činim u snazi Duha Svetoga.
Veliko je zadovoljstvo i samo druženje s ljudima koji su uključeni u rad Caritasa, a to su: volonteri, Udruga žena Seona, žene iz Donje Motičine i Udruga žena Katarina Zrinska Našice. Naravno, tu su i mnogi naši župljani koji prate dobrotvorne akcije i svojim prilozima pomažu radu Caritasa. Dosta se radi, ali uvijek treba težiti još boljem. Pozvani smo po Riječi Božjoj i savjesti ljubiti bližnjega, služiti i odazivati se vapaju onih kojima je pomoć najpotrebnija. Ne mora to uvijek biti materijalna pomoć. Katkada je dovoljno razumijevanje, susretljivost i strpljivost. Primjer koji slijedi pod radnim naslovom Nedovršena priča objašnjava ovu tvrdnju. Radnja počinje na Jadranskom moru po kojem plovi brod. Jedan nesretnik padne s broda u more. Nitko to nije primijetio i brod ode. Srećom, nesretnik je znao plivati i tako se neko vrijeme održavao na površini. Međutim, zbog dehidracije i pomanjkanja snage plivao je sve teže. Postoji više ishoda ove situacije: prva je mogućnost da naiđe neki novopečeni hrvatski tajkun s ogromnom jahtom, zauzet skupocjenim „igračkama“ i pogazi tog nesretnika; zatim mogućnost da taj tajkun primijeti nesretnika, ali da mu on ne zaprlja i ne smoči jahtu, obići će ga u širokom luku. Međutim, postoji i mogućnost da tog nesretnika primijeti netko od nas običnih jadnika i baci mu jednu granu. To neće biti dovoljno, on će opet potonuti. Ali, ako više nas baci više grana i netko od nas to sveže u splav nesretnik će doploviti do obale i bit će spašen.
(Nesretnik u ovoj priči može biti i radnik koji je ostao bez posla, zahvalan za svaku grančicu!)
Sjetite se ove priče i za blagdan sv. Antuna Padovanskog. Volonteri Caritasa opet će imati štand na ulazu u crkvu. Hvala svima koji su nam pomogli oko izrade štanda. Na našim akcijama uvijek nastojimo ponuditi lijepe i zanimljive predmete vjerske tematike. Ima tu doista vrijednih predmeta umjetničke, kućne ili obrtničke radinosti. Tako će biti i ovoga puta. Imat ćemo u prodaji zgodnu posudicu za blagoslovljenu vodu. Može stajati i kod ulaznih vrata u vaš dom, stan ili kuću, kako biste stekli naviku dodira vode i izricanja kratke molitve, nakon čega ćete se osjećati sigurnije i zadovoljnije. Druga sitnica koju vam toplo preporučam, uz krunicu u vašim automobilima, jest sličica u obliku privjeska. Na prednjoj strani je slika sv. Rite, a na stražnjoj molitva vozača, koja je tako dobra da vam je već sada darujem u cijelosti:
Gospodine, daj mi čvrstu ruku i budno oko. Daj da svojim prolaskom ne remetim mir bližnjega moga, sijući bol među mojom braćom. Molim Te, Gospodine, i za one koji su sa mnom; očuvaj ih od stradanja, ognja i nesreće. Pouči me kako da koristim svoj auto za potrebe drugih; daj da shvatim da zbog ljubavi prema brzini ne smijem žrtvovati život, Tvoj dar, ni ljepotu stvorenoga. Pouči me radosnom i ljubaznom hodu stazom mojega života, tako da, ne čineći zla, prispijem na odredište vječnoga spasenja. U svojim molbama utječem se miloj svetoj Riti u čiju se zaštitu ufam s bezgraničnim povjerenjem. Amen
U svakoj je od tih sitnica dvostruko zadovoljstvo: jedno je samo posjedovanje blagoslovljenog predmeta, a drugo je spoznaja da ste svojim prilogom pomogli sestru ili brata u nevolji. Podržite i vi moralno i materijalno rad našega župnoga Caritasa u svakoj prigodi, osobito za Antunovo! Bog vas blagoslovio i bio vam plaća na nebesima za svaki vaš prinos kraljevstvu na zemlji! Hvaljen Isus i Marija!
Josip Vulić