217

Bog je istinit i kad objavljuje sebe: pouka koja dolazi od Njega jest “zakon istine” (Mal 2,6). Kad pošalje svoga Sina u svijet, to će biti “da posvjedoči za istinu” (Iv 18,37). “Znamo, da je Sin Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga” (1 Iv 5,20). (KKC 217)

219

Božja se ljubav prema Izraelu uspoređuje s ljubavlju oca prema sinu, i jača je od majčinske ljubavi prema djeci. Bog ljubi svoj narod više nego muž svoju ženu; Božja će ljubav pobijediti i najgoru nevjeru; ići će do najdragocjenijeg dara: “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3,16). (KKC 219)

Krvavi novac

‘Krvavi novac’ je dokumentarni film koji otkriva pravu istinu koja stoji iza industrije pobačaja u SAD-u.

 

Dokumentarac istražuje povijest pobačaja, od slučaja ‘Roe vs. Wade’ i prvih klinika za pobačaje, do borbe za spašavanje života nerođenih.

 

Ono što je posebice važno jest da film raskrinkava povezanost onih koji zarađuju na pobačajima s preuranjenom seksualizacijom djece kroz spolni odgoj.

 

Pogledajte šokantnu priču kako se majke u SAD-u navode na ubojstvo svoje djece!

 

Priča/svjedočenje volontera Caritasa

Rođen sam prije gotovo pola stoljeća u Breziku. Izuzetno sam ponosan na svoje porijeklo. Naime, Brezik su pred Drugi svjetski rat nastanili Dalmatinci iz zadarskog zaleđa. Bili su to siromašni ljudi koji su svoja ognjišta napustili u potrazi za boljim životom u Slavoniji. Njihova je opstojnost u početku ovisila o uzajamnoj solidarnosti. Ako u jednoj obitelji nije bilo hrane, išlo se na objed kod druge obitelji. Primjera zajedništva i ljubavi prema bližnjima u toj sredini ima mnogo. Jedan se održao sve do danas: kada u Breziku netko umre, cijelo selo prikuplja novčani prilog koji uglavnom bude dostatan za sve troškove pogreba. Mislim da me je odrastanje među tim ljudima potaknulo da postanem volonter.

Prije četvrt stoljeća dogodila mi se sreća: stupio sam u brak sa svojom suprugom Ružicom. Ušao sam u jednu veeeeliku obitelj (supruga ima sedam sestara i tri brata). Željeli smo i mi stvoriti svoj obiteljski dom i stekli smo veliko bogatstvo – šestero prekrasne djece. Velika je to Božja milost i radost za našu obitelj. Svi su nam od samog početka izgradnje naše kuće bili značajna moralna i materijalna potpora. U međuvremenu smo stekli još nekoliko kumova koji su uz nas kada je najpotrebnije.

Narodna mudrost kaže: ne možeš uvijek primati, moraš ponekad i darovati. Tako sam i ja odlučio postati volonter Caritasa. Imam teretno vozilo kojim ljudima u potrebi prevozim različite predmete (od darovanog rabljenog namještaja i odjeće do hrane i drugih potrepština kupljenih sredstima prikupljenim u dobrotvornim akcijama Caritasa). Svaki čovjek osjeti nekakvo zadovoljstvo kada nešto primi, ali svi se još više radujemo kada nešto možemo dati. Evo primjera koji to svjedoči: prije nekoliko godina jednoj sam 80-godišnjoj bakici u Seoni dovezao ormar za odjeću. Starica je živjela sama u staroj trošnoj kući koja se sastojala od dvije prostorije i zemljanoga poda. U prvoj se nalazila peć, stol, jedna stolica i polica za suđe. U drugoj bijaše samo jedan ležaj i nekoliko kartona na podu, na kojima je bila odjeća. Živeći u takvim uvjetima, nije se nasmijala desetak godina. Kuća je niska, a ormar koji smo joj dovezli bijaše prilično velik; jedva smo ga unijeli i postavili u sobicu. Kada je ugledala ormar u svojoj sobi, pogledala je u mene i nasmijala se. To mi je najdraža plaća u životu za djela dobrote i ljubavi koja činim u snazi Duha Svetoga.

Veliko je zadovoljstvo i samo druženje s ljudima koji su uključeni u rad Caritasa, a to su: volonteri, Udruga žena Seona, žene iz Donje Motičine i Udruga žena Katarina Zrinska Našice. Naravno, tu su i mnogi naši župljani koji prate dobrotvorne akcije i svojim prilozima pomažu radu Caritasa. Dosta se radi, ali uvijek treba težiti još boljem. Pozvani smo po Riječi Božjoj i savjesti ljubiti bližnjega, služiti i odazivati se vapaju onih kojima je pomoć najpotrebnija. Ne mora to uvijek biti materijalna pomoć. Katkada je dovoljno razumijevanje, susretljivost i strpljivost. Primjer koji slijedi pod radnim naslovom Nedovršena priča objašnjava ovu tvrdnju. Radnja počinje na Jadranskom moru po kojem plovi brod. Jedan nesretnik padne s broda u more. Nitko to nije primijetio i brod ode. Srećom, nesretnik je znao plivati i tako se neko vrijeme održavao na površini. Međutim, zbog dehidracije i pomanjkanja snage plivao je sve teže. Postoji više ishoda ove situacije: prva je mogućnost da naiđe neki novopečeni hrvatski tajkun s ogromnom jahtom, zauzet skupocjenim „igračkama“ i pogazi tog nesretnika; zatim mogućnost da taj tajkun primijeti nesretnika, ali da mu on ne zaprlja i ne smoči jahtu, obići će ga u širokom luku. Međutim, postoji i mogućnost da tog nesretnika primijeti netko od nas običnih jadnika i baci mu jednu granu. To neće biti dovoljno, on će opet potonuti. Ali, ako više nas baci više grana i netko od nas to sveže u splav nesretnik će doploviti do obale i bit će spašen.

(Nesretnik u ovoj priči može biti i radnik koji je ostao bez posla, zahvalan za svaku grančicu!)

Sjetite se ove priče i za blagdan sv. Antuna Padovanskog. Volonteri Caritasa opet će imati štand na ulazu u crkvu. Hvala svima koji su nam pomogli oko izrade štanda. Na našim akcijama uvijek nastojimo ponuditi lijepe i zanimljive predmete vjerske tematike. Ima tu doista vrijednih predmeta umjetničke, kućne ili obrtničke radinosti. Tako će biti i ovoga puta. Imat ćemo u prodaji zgodnu posudicu za blagoslovljenu vodu. Može stajati i kod ulaznih vrata u vaš dom, stan ili kuću, kako biste stekli naviku dodira vode i izricanja kratke molitve, nakon čega ćete se osjećati sigurnije i zadovoljnije. Druga sitnica koju vam toplo preporučam, uz krunicu u vašim automobilima, jest sličica u obliku privjeska. Na prednjoj strani je slika sv. Rite, a na stražnjoj molitva vozača, koja je tako dobra da vam je već sada darujem u cijelosti:

Gospodine, daj mi čvrstu ruku i budno oko. Daj da svojim prolaskom ne remetim mir bližnjega moga, sijući bol među mojom braćom. Molim Te, Gospodine, i za one koji su sa mnom; očuvaj ih od stradanja, ognja i nesreće. Pouči me kako da koristim svoj auto za potrebe drugih; daj da shvatim da zbog ljubavi prema brzini ne smijem žrtvovati život, Tvoj dar, ni ljepotu stvorenoga. Pouči me radosnom i ljubaznom hodu stazom mojega života, tako da, ne čineći zla, prispijem na odredište vječnoga spasenja. U svojim molbama utječem se miloj svetoj Riti u čiju se zaštitu ufam s bezgraničnim povjerenjem. Amen

U svakoj je od tih sitnica dvostruko zadovoljstvo: jedno je samo posjedovanje blagoslovljenog predmeta, a drugo je spoznaja da ste svojim prilogom pomogli sestru ili brata u nevolji. Podržite i vi moralno i materijalno rad našega župnoga Caritasa u svakoj prigodi, osobito za Antunovo! Bog vas blagoslovio i bio vam plaća na nebesima za svaki vaš prinos kraljevstvu na zemlji! Hvaljen Isus i Marija!

Josip Vulić

Sakrament bolesničkog pomazanja

Trpljenje, bolest i smrt trajno prate ljudski rod i svakog pojedinca, urezani su u svakoga od nas. U isto vrijeme svatko se od nas pita: zašto trpljenje, zašto bolest, zato smrt? Pitamo se: gdje je Božja dobrota koja sve to dopušta?

Biblija nam govori da čovjek nosi trpljenje, bolest i smrt kao posljedicu (a ne kaznu!) svojega otuđenja od Boga. Pavao npr. govori: “Zbog toga, kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt” (Rim 5,12). Ali, kao što grijeh nije točka na ljudsku povijest, već spasenje i otkupljenje, tako to nije ni trpljenje, ni bolest, ni smrt.

Isus svojim životom, ponašanjem, riječima pokazuje da je nastupilo novo vrijeme. On prilazi čovjeku, zanima ga cijeli čovjek. On je uzeo na sebe ljudsku patnju i smrt. Postao nam je u svemu sličan, osim u grijehu (v. Heb 4,15).

Znamo da je Isus liječio, ozdravljao ljude. Tu brigu za bolesnike on je predao svojoj Crkvi. To je Crkva odmah shvatila. Čitamo u Jakovljevoj poslanici: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio oprostit će mu se” (Jak 5,14-15). To je sakrament bolesničkog pomazanja. To je molitva vjere, molitva Crkve za bolesnika, za olakšanje bolesti. A često se događa i ozdravljenje. Zato tome sakramentu treba pristupiti s vjerom. S. bolesničkog pomazanja treba primiti u svakoj ozbiljnijoj ili težoj bolesti. Stoga se taj sakrament može primiti više puta u životu i više puta u istoj bolesti.

Vrlo često je slavljenje sakramenta bol. pomazanja spojeno i s podjeljivanjem drugih sakramenata: sv. ispovijedi i pričesti. Za vrijeme slavljenja toga sakramenta trebala bi biti cijela obitelj na okupu u molitvi za bolesnika. – Samo pomazanje vrši se na čelu i na rukama bolesnika.

fra Ivan Mikić

Ukratko o našem župnom zboru

Crkveno zborno pjevanje u Našicama ima dugu tradiciju. Kroz povijest su zborovođe bili fratri ili časne sestre, a od 1994. g. crkveni zbor u Našicama vodi prof. Marijan Slakić, prva svjetovna osoba u toj ulozi.

Zbor danas broji oko četrdesetak  članova. Osim što mise nedjeljom u 11 i blagdanima čini svečanijima, zbor je održao i  puno koncerata u našoj crkvi, ali i mnogim crkvama i dvoranama u Hrvatskoj. Za istaknuti je nastup u Koncertnoj dvorani «Lisinski» u Zagrebu povodom 100. obljetnice Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda (2000. g.)  Često surađuje i s drugim glazbenicima: tamburaškim orkestrom HKD «Lisinski», gitaristom Darkom Silađijem, orguljašima Zvonimirom Jurčevićem, prof. Dariom Vlajnić, sopranisticom prof. Vesnom Jaić, mezzosopranisticom Blaženkom Targuš i dr.

Osim nastupa, zboraši se ugodno druže i na brojnim izletima i hodočašćima.

Za život jedne župe svakako je važno imati dobar i brojan crkveni zbor. Stoga Vas pozivamo da se pridružite jer tko pjeva dvostruko moli.

Probe zbora su utorkom poslije večernje svete mise.

Image

Sekcija sv. Bernarda PD “Krndija” Našice

planinari

Pri planinarskom drušvu “Krndija” u Našicama je 10. listopada 1994. godine osnovana Sekcija sv. Bernarda. Svaki je član društva ujedno i član Sekcije, ukoliko sudjeluje u programu njezina rada.

Zašto planinarenje povezati s vjerom i zašto sv. Bernard? 

Planinarenjem, uspinjanjem dolazimo do svoga cilja, odredišta, planinarske kuće, željenog vrha. Za postizanje oga krajnjeg cilja moramo uložiti i određeni, veći ili manji fizički napor, proliti znoj, namučiti se, izaći iz svoje svakodnevice, žrtvovati svoj komoditet i komfor te svakako imati i određenu psihičku stabilnost. Zato je planinarenje toliko slično našim svakodnevnim životnim putovima, na kojima također, ako želimo doći do nekog cilja, nekog životnog vrhunca moramo uložiti određeni napor. Zato je jasno zašto na planinskim vrhovima stoje križevi, često čak i pravi spomenici, i kada se uspinjemo nekom vrhu, sve smo bliži križu, Bogu. Isto je tako i s našim životnim putovima, sve smo bliže krajnjem cilju.

U programu rada PD “Krdnija” uvršten je i program rada Sekcije pa ističemo neke godišnje aktivnosti, koje su sad već tradicionalne:

  • sudjelovanje na Pohodu mira na Sv. Geru (u siječnju);
  • Našički planinarski križni put (prvi je održan 1994. godine);
  • ostali planinarski križni putovi (samoborski, pleternički, biskupijski);
  • hodočašće u Mariju Bistricu pješačenjem od Zagreba (prvo je održano 1993. godine);
  • Gospa od Suza u Pleternici (31. kolovoza);
  • hodočašće na Trsat uz planinarenje po Gorskom Kotaru (prvo je održano 2001. godine);
  • polaganje vijenaca na Crni potok (na Dušni dan).

Uspješno surađujemo s Katoličkim planinarskim društvom “Stanko Kempny” iz Zagreba, Planinarskom bratovštinom sv. Bernarda iz Samobora, Planinarskom udrugom sv. Franje pri FSR-u iz Zagreba, te sekcijama sv. Bernarda iz Pleternice, Bjelovara, Ferdinadovca, Koprivnice.

Pridružite nam se!

                                                                                                   Slavko Žagar

Sveti Bernard iz Aoste je živio u 11. stoljeću i djelovao u Aosti, gradiću na talijansko-francuskoj granici. Kako se Aosta nalazi u Alpama, okružena velikim vrhovima i planinama, on je znao dočekivati izmorene i iscrpljene putnike koji su prelazili planinu.

Radi toga je dao izgraditi i planinarska utočišta na glavnim prijevojima, a glavni je prijevoj Gran San Bernardo sa svojim gostinjcem koji je i danas u funkciji.

O štovanju sv. Bernarda govore mnogobrojne biskupije i planinarske crkvice posvećene njegovom imenu.

Planinari katolici, kao i ljudi koji žive u planinama, uzeli su ga za svoga zaštitnika. 

1 2 3