Moj Uskrs 1974.
Može li Uskrs biti moj Uskrs? Možda ćemo se iznenaditi koliko je upravo Uskrs blagdan koji ne ulazi u ivot čovjeka tako dugo dok ga čovjek ne doivi posve osobno. Tuđe iskustvo Uskrsa ne znači ništa. Netko moe pjevati uskrsne pjesme s oduševljenjem i slaviti Uskrs, a ja se osjećati očajno i prazno.
Točno to nalazimo u Evanđeljima. Reći ću Vam samo nekoliko primjera. Sjetite se uskrsnog iskustva ena na grobu i njihove uskrsne radosti; i dok su to govorile apostolima, oni su još uvijek bili u nevjeri i alosti. Ili one dvojice na putu u Emaus: bili su snudeni i razočarani na tome putu, a njihovi prijatelji apostoli u Jeruzalemu već su uivali uskrsnu radost u susretu s Isusom Uskrslim. A tek Toma apostol: ništa mu ne znači uskrsna radost i iskutvo apostola. On je još u tami nevjere i sumnje, čak i ne eli vjerovati dok sam osobno ne doivi Isusa Uskrsloga. Kasnije će se to dogoditi Pavlu i tolikima do dana današnjega kroz svu povijest Crkve. Dakle, s pravom smijemo govoriti o svom Uskrsu!
A ja ću Vam progovoriti o svom Uskrsu 1975. godine. Što se tada dogodilo? Već sam studirao teologiju i bio sam pri kraju studija, a još uvijek nisam osobno doivio Isusa Krista. Bio mi je strašno dalek, bio sam pun pitanja i sumnji. Nisam znao put kako doći do Isusa Krista. A nisam ga znao jer sam bio jako ohol i htio sam svojim snagama doći do njega. Nisam bio veliki grešnik i ušao sam u uobičajenu kolotečinu vjerničkog ivota.
Toga Uskrsa u naš samostan došao je jedan prijatelj koji je studirao čistu filozofiju. Upravo sam se spremao ići igrati nogomet. Zatekao sam njega i još nekolicinu u mojoj sobi gdje s mojim cimerom razgovara. Čestitali smo si Uskrs – to je tako jednostavno i uobičajeno. No, on mi je tada rekao: Ivane, Isusa nema u grobu – On je uskrsnuo. Što to za tebe znači? Ja sam se šokirao jer sam shvatio da moj odgovor mora biti: meni to osobno ne znači ništa. U takvom sam duhovnom stanju i bio. Ali tim odgovorm da meni kršćaninu u kršćanstvu ono najvanije ništa ne znači ja bih sav svoj ivot doveo u pitanje, sve što sam u vjeri gradio u biti ne vrijedi, pa ja samo glumim kršćanina! Tim odgovorom sav bi se moj svijet srušio, moja dobrota ništa ne vrijedi, ja bih morao promijeniti sav svoj ivot! Ili bih mogao uobičajeno odgovoriti kako je to najveći blagdan naše vjere i da sam sretan i radostan! Ali ja to nisam bio! I brzo sam odgovorio: meni to osobno ne znači ništa! Tim sam odgovorom uništio i pokopao samoga sebe. Još mi ni danas nije jasno kako sam mogao kapitulirati pred tim ljudima koji su o meni vjerojatno dobro i pozitivno mislili! I upravo tada – u tom trenutku – dogodio se moj Uskrs! Tada, u tom djeliću sekunde, u meni se sve preokrenulo. Dogodilo se nešto što nisam mogao ni misliti, ni planirati. Čak ni sanjati, ni očekivati. Tada, nakon te osobne kapitulacije, nakon toga kratkog negativnog odgovora u meni se sve promijenilo. Prvi put sam u ivotu kao odrasli čovjek osjetio i doivio koliko mi Isus Krist znači! Osjetio sam i doivio da bez Njega ne mogu, da bez Njega ništa nema smisla. Doivio sam koliko mi znači – ili – koliko mi je počeo značiti. Ne, nisam bio poraen i ponien što bi se inače očekivalo. Ja sam bio neopisivo radostan i sretan, neopisivo mi se dogodila vjera. Ja sam u trenutku osjetio koliko mi je počela značiti Riječ i Poruka Svetoga pisma, Evanđelje mi je u trenutku postalo iva Riječ. Do tada nisam baš volio misliti i govoriti o vjeri. To mi je bilo glupo i dosadno. A sada – nakon događaja mog Uskrsa – Isus Krist mi je zasvijetlio i obasjao me svojim uskrsnim svjetlom. Osjećao sam se kao ona dvojica u Emausu kad su prepoznala Isusa Uskrsloga, kao Toma koji je ushićen rekao: Gospodin moj i Bog moj! Nisam tada otišao igrati nogomet, nije trebalo – bilo je suvišno. Moja radost i ivotni smisao postao je Isus Krist Uskrsli!
Od tada shvaćam što je to milost, shvaćam da je vjera čisti dar koji sam primio bez ikakve zasluge! Odjednom sam se našao u raju: to je Isusova beskrajna blizina i ljubav! I od tada to elim svakome reći i svjedočiti. To je moj Uskrs: Isus je iv, nema ga u grobu! A uz Njega i ja sam iv, nisam više u grobu!
fra Ivan Mikić
objavljeno u upnom listu “Dar” broj 2, god. IV., oujak 2004. i broju 14., god. VI., oujak 2008.