Župa sv. Antuna Padovanskog Našice

Svi mi nosimo svoje zlo i svoju grešnost. Nema čovjeka koji ne griješi. Zato je svakome od nas potreban taj susret s Isusom Kristom u sakramentu ispovijedi. Ovisi o nama što će nam taj susret u sakramentu ispovijedi značiti. On može biti formalan i tada je težak i mučan i zato ga mnogi izbjegavaju izmišljajući najrazličitije razloge, bilo od nijekanja samoga sakramenta pa do ostalih razloga. No, susret s Isusom Kristom u sakramentu ispovijedi za onog koji vjeruje i pristupa mu srcem, postaje radosni susret preporođenja, radosni susret sa svojim Spasiteljem. I to je jedan od temeljnih iskustava spasenja.

Sakrament ispovijedi nazivamo još i sakrament pokore (obraćenja) ili pomirenja. Sakrament Ispovijedi je sakrament u kojem nam Bog preko svećenika oprašta grijehe.

Za ispovijed se treba pripremiti. To nazivamo: ispit savjesti. A to znači: nastojimo se prisjetiti svojih grijeha. To činimo bilo sami bilo s drugima u tzv. pokorničkom bogoslužju. U početku, dok ne steknemo praksu, dobro se poslužiti molitvenikom.

U ispovijedi smo dužni reći sve teške grijehe i koliko smo otprilike puta sagriješili, a isto tako i okolnosti grijeha. Ne smijemo zatajiti teški grijeh. Jer tada nam ispovijed ne bi bila valjana, ne bi bila dobra, a time bismo učinili još jedan teži grijeh! Ne trebamo se bojati ni stidjeti svojih grijeha (ali ne biti ni ponosan na njih!). Svima nam je neugodno priznati da smo sagriješili (i to je najveći problem sakramenta ispovijedi!). Osobito je osjetljivo pitanje grijeha na području spolnosti. No, ne smijemo dopustiti da nas to blokira. Ali shvatimo da samo iskrenim priznanjem možemo doći do oproštenja i do unutarnjeg mira. Isus je rekao: istina će vas osloboditi (Iv 8,30)! U vezi s tim važno je imati na pameti da svećenika veže tzv. ispovjedna tajna, a to znači: svećenik ne smije nikome nikada reći ono što je čuo ili saznao na ispovijedi.

Lake grijehe nismo dužni reći, a to onda znači da je sakrament ispovijed nužan samo za teške ili velike grijehe. Ali smijemo reći i lake grijehe jer nas ispovijed najjače čisti od grijeha. (Kao što liječniku ne idemo samo onda kad smo teško ili smrtno bolesni!).

U sakramentu ispovijedi najvažnije je kajanje. Kajanje nije samo u riječima – možemo mi izreći riječi kajanja a da se ipak ne kajemo! Kajanje je jedan cijeli unutarnji proces, a to je naš stav prema grijehu koji se kreće od spoznaje grijeha (grijeh nas najviše uništava), iz toga se rađa žaljenje zbog grijeha i želja da to više ne činimo. Slično kao kad nekoga uvrijedimo: shvaćamo što smo učinili, žao nam je, molimo ga da nam oprosti i odlučujemo da to više nećemo raditi. Kajanje, dakle, uključuje to troje: izražava žaljenje, molba za oproštenje i odluka za popravkom.

Kajanje je uvijek stvar naše volje: sada želim biti drugačiji, sada mi je žao za počinjene grijehe. Zato to ne smijemo pobrkati s našim razumom koji nam možda govori da ćemo ipak još sagriješiti i da nema smisla ići na ispovijed! To je krivi stav. Osim toga, kajemo se za prošle grijehe a razum nam govori o budućnosti. Slično: ne kupamo se zato jer se više nećemo zaprljati, nego zato jer već jesmo prljavi! Budimo pametni.

U sakramentu ispovijedi svećenik nam poslije priznanja grijeha predloži pokoru: da nešto dobro učinimo ili nešto izmolimo kako bismo pokazali da se zaista kajemo za grijehe. Pokora se čini ili moli uvijek poslije ispovijedi. Najbolje je pokoru izvršiti što prije.

Ako smo teško sagriješili dobro je da na ispovijed idemo što prije. Ne dugo ostajati u teškom grijehu. Isto je tako dobro da se učimo u nekim redovitim vremenskim razmacima ići na ispovijed (pa makar i nemamo teški grijeh) kao npr. za Božić, Uskrs, o godišnjicama braka, imendana… i tome slično.

Sakramentu ispovijedi treba pristupiti s radošću a ne sa strahom. Pa da smo ne znam što sagriješili – ni tada se ne bojati. Važno je uvijek vjerovati u oproštenje grijeha koje se događa po sakramentu ispovijedi. I kad smo se ispovjedili nikada se više ne optuživati za te prošle grijehe niti dopustiti da u nama prevlada osjećaj krivnje!!! Budimo pametni.

NEKE TEŠKOĆE SAKRAMENTA ISPOVIJEDI

Temeljna teškoća sakramenta ispovijedi jest priznanje grijeha. Nikome nije lako priznati da je sagriješio. Svi mi želimo biti bolji nego što jesmo. Ali je važno shvatiti da grijehe priznajemo Bogu koji ionako zna bolje naše grijehe nego mi sami. To nije razlog da mi ne moramo reći svoje grijehe zato što ih Bog već poznaje. Ovdje je važno prisjetiti se onoga iz 1 Iv 1,9: ako priznamo svoje grijehe – oprostit će nam.

Shvaćanje grijeha: mnogima je to danas problem i imaju tzv. svoje shvaćanje grijeha. Za mnogo toga reći će da oni ne smatraju grijehom, npr. abortus, predbračni intimni odnosi i sl. Do toga dolazi zbog mentaliteta svijeta i vremena u kojem živimo i zbog prilagodbe svijetu. No, ovdje je jako važno što to čovjek dubinski u svojoj savjesti zaista osjeća i tu je svatko sam osobno odgovoran pred Bogom i svojom savješću.

Ispovijedati se svećeniku – čovjeku: ovo je povezano s problemom pod točkom 1. Za ispravno shvaćanje sakramenta ispovijedi, važno je uočiti upravo tu antropološku dimenziju svih sakramenata, pa tako i ispovijedi. Naime, mi nemamo “direktnu” vezu s Bogom. Tek indirektno, preko znakova-sakramenata, dolazimo do Boga. Takva je naša narav, ograničena je i traži znakove kao sigurnost. No, uočimo da je isto tako i u međuljudskim odnosima. Narav moramo poštivati. Bilo bi nam jako smiješno kad bismo naišli na nekoga u šumi kako bukvama govori svoje grijehe! Ha, ha ha.

Problem kajanja: zašto se kajati ako smo “sigurni” da ćemo opet sagriješiti? Spomenimo ovdje Mt 18,21-22. Ako Isus traži od nas da praštamo bezgranično, kako onda Bog ne bi i nama oprostio ako se kajemo? Zar možemo nadmašiti Boga u praštanju? Istina, upravo od iskrenosti našega kajanja ovisi koliko ćemo se moći oduprijeti grijehu. Osim toga, ovdje ljudi poistovjećuju dvije stvari: razum i volju, prošlost i budućnost. Kajanje je stvar naše volje, a razum kaže da ćemo ponovo sagriješiti. Ne smijemo to dvoje poistovjetiti! Osim toga, mi se kajemo za grijehe koje smo učinili (prošlost), a razum nam govori o budućim grijesima (budućnost). Tko nam tu budućnost uopće garantira? Trebamo shvatiti da se kajemo zato što smo sagriješili, a ne zato što više nećemo sagriješiti. (Tuširamo se jer smo prljavi, a ne zato jer se više nećemo zaprkljati!).

“Repertoar” istih grijeha: tu ne treba filozofirati, nego se treba učiti prihvaćati sebe.

fra Ivan Mikić