Župa sv. Antuna Padovanskog Našice

              U noćnim satima 6. studenoga 2018. godine 60 hodočasnika Župe sv. Antuna Padovanskog iz Našica i nekolicina iz okolice Našica (Orahovica) uputilo se na osmodnevni hod Isusovim stopama u Svetoj Zemlji. Hodočašće u Isusovu zemlju organiziralo je Hrvatsko katoličko liječničko društvo Podružnica Našice s Putničkom agencijom “Mihael” iz Varaždina. Za stručno vodstvo naše grupe bio je zadužen mladi vodič Vlado Rukavina, a duhovni voditelj bio nam je naš župnik fra Zoran Bibić.

              U dva sata u noći smjestili smo se u autobus i uputili do Mađarske, točnije zračne luke u Budimpešti kako bismo ušli u zrakoplov za Tel Aviv. U popodnevnim satima sletjeli smo u Izrael, a u zračnoj luci dočekala nas je predstavnica agencije gđa Berta Belson, koja je bila na raspolaganju cijeloj grupi u slučaju kakvih poteškoća. Nakon riječi dobrodošlice uputili smo se autobusom u Betlehem, prvo odredište našeg hodočašća.

              Smještanjem u Hotelu Betlehem, nakon kratkog osvježenja u hotelskim prostorima za sastanke imali smo prvu svetu misu u Svetoj Zemlji. Fra Zoran je u propovijedi istaknuo da trebamo biti zahvalni što smo sretno stigli na to sveto tlo, te istaknuo da možda u ovom trenu umorni od puta još nismo svjesni gdje se nalazimo, ali ujutro kad se probudimo, shvatit ćemo koliku smo milost i blagoslov dobili jer smo na tlu koje toliki žele posjetiti, a nisu u mogućnosti.

              Prvo mjesto koje smo posjetili sljedećeg jutra bila su “Pastirska polja” ili grad Beit Sahour (kuća stražareva), mjesto udaljeno 2 km istočno od Betlehema. Vodič nam napominje da je u ovom kraju još kralj David čuvao stada ovaca svog oca kada ga je Samuel pomazao, te da je na tim poljima tri generacije ranije njegova prabaka Ruta prikupljala pšenicu slijedeći Boazove žeteoce. Nekoliko stoljeća kasnije, kada je došlo vrijeme da Sin Čovječji dođe na Zemlju, upravo se na ovom mjestu prvi put objavilo Isusovo rođenje. Ovdje nam je Vlado pročitao nekoliko redaka Lukinog evanđelja: “U tom istom kraju boravili su pastiri; noćivahu pod vedrim nebom, bdijući nad stadom svojim. Najedanput im pristupi anđeo Gospodnji, i sjaj ih Gospodnji obasja, pa se vrlo uplašiše. Anđeo im reče: Ne bojte se, jer vam, evo, donosim Radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovom gradu rodio Spasitelj-Krist, Gospodin.” (Lk, 2, 8-11). Na stijeni koja se izdiže iznad ruševima na “Pastirskim poljima” franjevci zaduženi za upravljanje Svetom Zemljom izgradili su crkvu Gloria in excelsis Deo, koja slavi prvu objavu Kristova rođenja. Nakon obilaska “Pastirskih polja” uputili smo se u Baziliku rođenja Isusova, koja je danas u vlasništvu Grčke pravoslavne patrijaršije u Jeruzalemu, Armenske jeruzalemske patrijaršije i Kustodije Svete Zemlje, tj. franjevaca koji u ime Svete Stolice i Katoličke Crkve čuvaju sveta mjesta. U Bazilici rođenja Isusova, u spilji sv. Jeronima, imali smo svetu misu u kojoj nam je fra Zoran istaknuo da je ovo “Božićna misa”, jer se ovdje uvijek slavi rođenje Isusa, te da će nam ove godine slavlje Božića u vlastitim domovima i obiteljima biti sasvim drukčije, svetije, duhovno snažnije. U 12,00 sati sudjelovali smo u franjevačkoj procesiji sa svijećama iz crkve sv. Katarine, sve do spilje s mjestom rođenja Isusova. U spilji se nalazi srebrna zvijezda s natpisom “Ovdje je Djevica Marija rodila Isusa Krista”. Stajanje na tom mjestu obuzelo je naše misli i dušu nekom blagošću i mirom, postali smo svjesni da smo na mjestu gdje je naš Isus rođen i položen u jasle. U trenu kad je fra Sandro Tomašević, koji je na službi u Betlehemu, molio na hrvatskom jeziku Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, s neizmjernim ponosom i čašću izgovarali smo molitve, predavajući sve naše nakane i molbe s kojima smo došli u pohode Novorođenom, našem Kralju.

              Nakon svečane procesije i zahvale uputili smo se u Ein Karim, u crkvu Pohođenja Blažene Djevice Marije sv. Elizabeti (mjesto Marijina hvalospjeva “Veliča”). Nakon uspinjanja mnoštvom stepenica pod jesenskim pljuskom došli smo pred crkvu i ostali zadivljeni dvorištem i atrijem oko crkve, naime cijeli dvorišni zid popločen je keramičkim pločama hvalospjeva “Veliča” na mnogim svjetskim jezicima. U dvorišnom natkrivenom prostoru Vlado nam iščitava biblijski tekst susreta dviju rođakinja, a nas preplavljuje snažan doživljaj tog trenutka. S neskrivenim oduševljenjem slijedili smo vodiča, upijajući svaku izgovorenu riječ i nastojali je uskladiti s osobnim biblijskim predznanjem. U dvorani posvećenoj Blaženoj Djevici Mariji otpjevali smo hvalospjev “Veliča” te napustili predivan prostor crkve i uputili se u crkvu sv. Ivana Krstitelja, gdje je na službi i naš fra Josip Ivkić. U dvorištu samostana nalaze se ploče sa Zaharijinim hvalospjevom “Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov” na mnogim svjetskim jezicima, naravno i na lijepom našem hrvatskom. Crkva je izgrađena na mjestu gdje je prema predaji bila Zaharijina i Elizabetina kuća u kojoj je Ivan Krstitelj rođen. Podno oltara obišli smo mjesto Ivanova rođenja i time ostvarili plan drugog dana boravka u Svetoj Zemlji. Puni snažnih utisaka vratili smo se u hotel.

              Trećeg dana uputili smo se u Al-Eizariyu, tj. u Betaniju, mjesto poznato po čestim odlascima Isusa kod Lazara i njegovih sestara Marte i Marije. U jednoj od križarskih kapelica imali smo svetu misu tijekom koje nas je fra Zoran podsjetio na susrete Isusa i njegovih dragih prijatelja Lazara, Marte i Marije, na uskrsnuće Lazara, te na opomenu Marti koja je stalno posluživala kako je Marija “bolje izabrala” jer je sjela do Isusovih nogu i upijala svaku Njegovu izgovorenu riječ. U tom trenu zapitala sam se: koja sam ja od sestara – Marta koja je uvijek u nekom poslu, ili Marija koja ima vremena za Učitelja? Poslije mise obišli smo Lazarov grob iz kojeg ga je Isus uskrsnuo. Napuštajući Betaniju, uputili smo se kroz Judejsku pustinju prema rijeci Jordan, za koju smo imali očekivanja da je velika, snažna rijeka, a kad smo stigli do nje, iznenadili smo se uvidjevši kako je rijeka Jordan tek plitki blatnjavi potok. Na obali rijeke Jordan obnovili smo svoje krsne zavjete, a fra Zoran nas je vodom iz Jordana polio po glavi uz riječi: “Sjeti se svoga krštenja u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Amen.” Nakon obnove krsnih obećanja i zajedničkog fotografiranja uputili smo se duž obale Mrtvog mora do tvrđave Masada, mjesta drevnih palača i utvrda u južnom okrugu Izraela na vrhu izolirane visoravni. U Masadi je nakon Prvog židovsko-rimskog rata i opsade tvrđave od strane postrojbi Rimskog Carstva došlo do masovnih samoubojstava sikarijskih pobunjenika, koji su radije birali smrt nego predaju. Poslije Masade posjetili smo Kumran ili Khirbet Qumran, naselje u kojem su se skrivali svici (spisi Esena) u pećinama golih pustinjskih litica. U Kumranu smo imali stanku za okrjepu, a poslije odmora uputili smo se prema Mrtvom moru poznatom kao “Slano more”. Smješteno je u Jordanskoj dolini, glavni pritok mu je rijeka Jordan, dugačko je 67 km, a široko 18 km (na svojoj najširoj točki), a njegova površina i obale su 422 m ispod razine mora, što je ujedno najniža nadmorska visina na Zemlji. Kako su poznate televizijske reklame gdje ljudi sjede u Mrtvom moru i čitaju novine tako smo se i mi okušali u plutanju morem. Za kraj vrućeg pustinjskog dana ostavili smo posjet gradu Jerihonu, jednom od najstarijih gradova na svijetu, s dokazima o njegovoj naseljenosti koja seže i do 10 000 prije Krista. Kroz Jerihon Isus prolazi i liječi slijepog prosjaka, te sa “smokve “ zove niskog Zakeja da mu kaže da će danas boraviti u Njegovoj kući, a s prekrasnog vidikovca vidjeli smo i mjesto Isusove 40-dnevne kušnje u pustinji. O Jerihonu piše Knjiga o Jošui koji je vodio izabrani narod u Obećanu  zemlju i naišao je na veliki otpor utvrđenog grada Jerihona (Jš 6,1-20). Jošua je slika Isusa koji vodi Crkvu kao novi Izrael u Kraljevstvo nebesko. Izvorno Jerihon znači „grad mjesec“ (simbol tame, grijeha i poganstva). Jerihonske zidine morale su pasti da bi područje u kojem je vladalo poganstvo i idolopoklonstvo pripalo Gospodinu. Izrael je bio poslušan Njegovoj riječi, obilazio je sedam dana grad, trubio trubljom i nosio Kovčeg saveza tako da se grad na kraju srušio, a narod predao (Jš 6,1-20). Nakon kratkog zaustavljanja u Jerihonu nastavili smo put Betlehema gdje se rodio kralj David (Knjiga Samuelova), a prema Matejevu, Lukinu i Ivanovu evanđelju ondje se rodio i Isus Krist, u štalici na slamici. Uslijedio je zatim povratak u hotel.

              Četvrtog dana našeg boravka u Izraelu u planu obilaska bio je “Sveti grad”–Jeruzalem. Prvo odredište koje smo posjetili bila je Crkva sv. Petra „in gallicantu – kod pijetlova pjeva“. Kao što i sam naziv crkve kaže, to je mjesto gdje je sv. Petar tri puta zanijekao Isusa. Smatra se da je to prostor u kojem je boravio veliki svećenik (Kajfa) pred kojeg je Isus bio doveden iz Getsemaskog vrta na ispitivanje. U spiljskim prostorijama obišli smo mjesto gdje je Isus boravio cijelu noć kad je bio zatočen prije odvođenja na suđenje. U dvorištu oko crkve još uvijek su vidljivi ostaci stepenica iz Isusova doba i lako smo si mogli dočarati noć i dolazak Isusa na ispitivanje. Nakon toga uputili smo se u Cenaculum, tj.u Dvoranu posljednje večere, danas taj prostor pripada državi Izrael, u Dvorani se ne smiju služiti mise, jedino je papa Ivan Pavao II. smio ondje imati svetu misu i jednom godišnje na Veliki Četvrtak dopušteno je franjevcima održavanje obreda Velikog četvrtka. Prostor Dvorane ima obilježja džamije, a ispod dvorane je sinagoga. Na tom svetome mjestu naš je vodič Vlado spomenuo 5 bitnih značajki Dvorane, a to su: Isus na posljednoj večeri ovdje ustanovljuje euharistiju, tu je ustanovio i svećeništvo, izabrao je apostala Matiju umjesto Jude Iškarijotskog, Uskrsli Krist ovdje se objavio učenicima i nevjernom Tomi, a nakon 50 dana sišao je u Dvorani Duh Sveti na apostole. Iz Dvorane posljednje večere uputili smo se na Sion u crkvu Gospina usnuća, gdje smo imali svetu misu na kojoj su nam se pridružila tri mlada franjevca na školovanju i službi u Jeruzalemu, a to su fra Gabrijel Bošnjak, fra Ivan Bogati i fra Luka Banović. Nakon mise prošetali smo židovskom četvrti do Zida plača, najsvetijeg židovskog vjerskog mjesta u jeruzalemskom Starom gradu. Zid je dobio ime po tome što su se Židovi okupljali na jedinom zidu izgubljenog svetog hrama nakon rimskog uništenja Jeruzalema. Oko Zida smo vidjeli mnoštvo Židova koji su odavali počast i u pukotine između kamenja stavljali papiriće s osobnim željama i molbama. I mi smo pristupili Zidu jer dodirnuti kamene blokove iz Isusova doba, osjetiti dašak prošlosti nije moguće svaki dan.

              U popodnevnim satima došli smo do Bazilike Svetoga groba (često se naziva i Crkva Uskrsnuća), kršćanske crkve unutar zidina Staroga grada, gdje je na službi i naš fra Siniša Srebrenović. U Bazilici se nalazi nekoliko svetišta: golgotska kapelica, Stijena pomazanja, 3 postaje Križnog puta i Isusov grob, tj. mjesto pokapanja u grob i uskrsnuća. Baziliku je izgradio Konstantin I. Veliki tijekom 4. stoljeća, nakon što se obratio na kršćanstvo koje je pretvorio u službenu religiju Rimskog Carstva. Konstatinova majka Helena pronašla je mjesto Isusova raspeća, ali i same ostatke Križa, te se unutar Bazilike nalazi Kapelica Pronalaska (Našašća) Križa. Ulaskom u Baziliku uočili smo mnoštvo hodočasnika sa svih strana svijeta, a gužva bijaše kao na tržnici. Tiho smo obišli Stijenu pomazanja (kamen na kojem je Josip iz Arimateje pomazao i pripremio Isusovo tijelo za pokop), zatim kapelicu Golgote, brdo ili stijenu u staklu koja je vidljiva s obje strane oltara, jer se ispod samog oltara nalazi udubljenje za koje se tvrdi da je točka gdje je podignut Križ. Obilaskom ovih svetih mjesta završili smo svoj boravak u Bazilici Svetoga groba.

              Petog dana našeg hodočašća uputili smo se u Kapelicu Uzašašća na Maslinskoj gori, za koju i kršćani i muslimani vjeruju da je mjesto s kojeg je Isus fizički uzašao na Nebo. U Kapelici na kamenu može se vidjeti otisak stopala, koji je po kršćanskoj predaji utvrđen kao otisak koji je Isus ostavio dok je uzlazio u Raj. Otišli smo zatim u svetište Pater noster – Oče naš, gdje je u špilji Isus svojim učenicima rekao: “Kada molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja. Nemojte ih, dakle, oponašati, jer i prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno. Stoga vi molite ovako: Oče naš, koji jesi na nebesima… (Mt, 6,7-9). U dvorištu svetišta nalazi se crkva i samostan karmelićanki, a na zidovima crkve i u predvorju postavljene su keramičke ploče s tekstom Očenaša na mnogim svjetskim jezicima. Ploča s Očenašom na hrvatskom jeziku nalazi se u crkvi s lijeve strane na mjestu na kojem je postavljena još 1914. godine. U ovoj smo crkvi imali svetu misu s još jednom grupom hrvatskih hodočasnika.

              Tijekom spuštanja niz Maslinsku goru, pružio nam se predivan pogled na Jeruzalem, odakle je nekoć i Isus prolazio te, gledajući na jeruzalemski hram, prorekao njegovo uništenje i zaplakao nad sudbinom grada: “Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je skriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.” Upravo na tom mjestu izgrađena je crkvica Dominus flevit (Gospodin je zaplakao) u obliku suze, tlocrta grčkog križa, a sagrađena je prema planu graditelja Barluzzija. Nakon zajedničkog fotografiranja nastavili smo put Getsemaskog vrta na ‘drugu stranu potoka Cedrona’, na zapadnom podnožju Maslinske gore, nasuprot Zlatnim vratima starog Jeruzalema. Getsemanski vrt je povezan s Hrvatima na osobit način, naime na ploči u Vrtu piše: “Hrvati Pavao, Antun i Jakov, kršćani iz Sarajeva, vitezovi Svetoga groba Jeruzalemskoga godine Gospodnje 1681. kupiše Getsemanski vrt i darovaše ga franjevcima”. Vlado nam i ovaj put dodaje zanimljive informacije i objašnjenje riječi getsemani, što znači tijesak za ulje. Ulaskom u Vrt uočili smo mnoštvo maslina, ne zna se točno jesu li iz Isusova doba, ali za jednu, najstariju, smatra se da je baš ona iz toga doba. Pri ulasku na ovo tlo osjetila se tjeskoba koju je Isus osjećao u trenucima krvavog znoja za grijehe cijeloga svijeta. U vrtu se nalazi Bazilika Isusove smrtne borbe, s kamenom kod oltara, na kojem je Isus klečao i krvlju se znojio. Mjesto njegove tjeskobe spušta nas na koljena i svatko je u svojoj nutrini osjetio Isusovu tjeskobu i vapaj za zaobilaženjem ovog kaleža – ne po Njegovoj, nego Očevoj volji. U tom trenu u svijest su nam dolazile riječi: “Žalosna je duša moja do smrti.” (Mt, 26, 38) Kako da nam oči ne zasuze i pri samoj pomisli na to!? Gledajući stijenu, posvijestili smo si koliku je bol naš Isus za nas pretrpio.

              Iz Getsemanskog vrta uputili smo se u Crkvu Gospina groba, naime Gospa je preminula na Sionu, ali su je apostoli donijeli u Cedronsku dolinu i sahranili u kamenu grobnicu u Getsemanskom vrtu. Pravo na ovu crkvu dijele Pravoslavna grčka i Armenska apostolska Crkva. Pored crkve Gospina Groba nalazi se Getsemanska špilja u koju je Isus često navraćao, baš kako izvještava evanđelist Luka: “Danju je učio u Hramu, a noću bi izlazio i noćio na gori zvanoj Maslinska.“ (Lk, 21,37). Stoga je moguće zaključiti da je to mjesto na kojem je Isus boravio sa svojim učenicima. Potom smo se uputili u crkvu sv. Ane, gdje se po apokrifnom evanđelju rodila Djevica Marija. Ovo je jedina sačuvana crkva iz križarskog vremena u Jeruzalemu, a u njenoj se blizini nalaze iskopine kupališta Bethezda, gdje je Isus ozdravio uzetoga koji nije mogao sam doći do vode kako bi se okupao i ozdravio. Poslije toga ulazimo u ulicu Via dolorosa, moleći, zastajući na mjestima na kojima je i sam Isus posrtao i padao i mi zastajemo i molimo postaje Križnog puta. Poznajući naša župna iskustva Križnoga puta, ostali smo iznenađeni u kakvom smo se ozračju našli: umjesto mira i sabranosti oko nas žamor, gužva, trgovci koji te povlače za rukav radi prodaje suvenira; postajemo svjesni da je u istom i još gorem okruženju i naš Isus nosio svoj križ. Kako su posljednje tri postaje Križnog puta u Bazilici Svetoga groba, i mi završavamo u redu s Bugarima, Amerikancima i Indijcima čekajući ulazak u Sveti grob okruženi povicima nestrpljivosti, nemira, žamora, zavisti, žurbe i pohlepe. Nakon 2 sata naguravanja s hodočasnicima koji su također htjeli pristupiti Svetom grobu, svatko je pojedinačno ulazio u kapelicu Kristova groba, poklonio se, poljubio ploču i predao sve svoje nakane i potrebe s kojima je došao u Svetu Zemlju. Za svakog je hodočasnika najvažnijee pohoditi Sveti grob jer ondje se može osjetiti mir i radost, upravo ono po što smo i došli, što nam nedostaje u svakodnevici življenja. Obilaskom Bazilike Svetoga groba završio je i naš boravak u Betlehemu i Jeruzalemu. Šestoga dana našeg hodočašća uputili smo se do Cezareje, gdje smo posjetili ostatke Herodova akvadukta (visokog vodovoda) kojim je pitka voda dotjecala iz udaljenog izvora u podnožju brda Karmel. Zatim smo otišli u grad Haifu, najveći grad u sjevernom Izraelu i treći najveći grad u zemlji. Ondje smo posjetili crkvu Stella Maris (zvijezda mora) koja je danas u vlasništvu karmelićana. U crkvi dominira oltar ispod kojeg je špilja s prorokom Ilijom, pobjednikom Baalovih svećenika na Karmelu. Kako mi na našim biblijskim satima upravo iščitavamo Knjige Kraljeva I. i II., stigli smo spremni na brdo Karmel i pohodili sv. Iliju.

              Vožnju autobusom nastavili smo duž brda Karmela do njegova vrha, odakle nam se pružio predivan pogled na vrtove Bahai ili Viseće vrtove Haife. Nakon razgledanja vrtova nastavili smo put Kane Galilejske, gdje nas je naš Vlado podsjetio na prvo znamenje koje je Isus učinio, i to baš u Kani na svadbi kada je vodu pretvorio u vino. Odatle smo nastavili put do Nazareta, gdje smo se zaustavili pred veličanstvenom Bazilikom Navještenja, koja je podignuta na mjestu špilje, tj. obiteljske kuće Blažene Djevice Marije. Špilja Navještenja bitna je za nas Hrvate jer je dio zidova Nazaretske kuće bio na našem Trsatu, a sada se nalazi u Loretu. U špilji unutar Bazilike na oltaru uklesan je zapis: “Ovdje je Riječ postala Tijelom”. U atriju oko Bazilike nalaze se mozaici Djevice Marije iz različitih zemalja svijeta, pa tako i dva mozaika iz Hrvatske, a to su Majka Božja Bistrička i Gospa Trsatska. U 17,00 sati u crkvi sv. Josipa imali smo svetu misu s grupom hrvatskih hodočasnika. Kada je naš župnik fra Zoran čitao Lukino evanđelje o navještenju Isusova rođenja, osjetili smo jasno značenje tih riječi, jer boravak na mjestu gdje se to dogodilo ne može ostaviti nikoga ravnodušnim. Nakon mise imali smo trenutke za osobnu molitvu pred Špiljom Navještenja, u kojima smo mogli razmatrati molitvu Anđeo Gospodnji. Poslije osobne molitve okupili smo se oko našeg Vlade i nastavili put prema hotelu i počinku.

              U jutro sedmoga dana našeg hodočašća uputili smo se put Tabghe i Crkve umnažanja kruhova, do mjesta spomena na kojem je Isus s 5 kruhova i 2 ribe nahranio 5000 ljudi. Zatim smo posjetili Crkvu Petrova prvenstva na obali Galilejskog jezera, gdje se uskrsli Krist ukazao Šimunu Petru, Tomi zvanom Blizanac, Natanaelu iz Kane Galilejske, Zebedejevim sinovima i još drugoj dvojici učenika. Ondje je Isus Petra tri puta upitao:” Šimune, sine Ivanov ljubiš li me? ”Petar dva puta odgovara: “Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim”, a treći put mu odgovara: “Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim”, na što mu Isus reče: “Pasi ovce moje… i slijedi me.”

              Odavde smo se uputili u Kafarnaum, Isusov grad, jer nigdje Isus nije toliko propovijedao i činio čudesa koliko u Kafarnaumu. Vidjeli smo iskopine, tj. ostatke Petrove kuće u kojoj je Isus ozdravio Petrovu punicu od ognjice, uzetoga kojega su spustili kroz krov, zatim ostatke sinagoge, ali i cijeloga grada. Poslije Kafarnauma nastavili smo put do Brda blaženstava, gdje smo pod otvorenim nebom s još dvije grupe hrvatskih hodočasnika imali svetu misu i pod pričesnom pjesmom “Krist na žalu” u nama se probudila spremnost kao u Isusovih učenika: poći kamo nas šalje naš Učitelj. Nakon mise uslijedila je plovidba Genezaretskim (Galilejskim ili Tiberijadskim) morem, gdje nam je fra Petar Lubina iščitavao retke Evanđelja i u trenu dok je čitao tekst u kojima Isus smiruje oluju na moru, otvorilo se nebo, počela je pljuštati kiša, puhati vjetar i tada smo se poput uplašenih učenika pronašli u situaciji vapaja: Isuse, smiri oluju! Poslije plovidbe morem i ručka “Petrove ribe” uputili smo se na Tabor u Crkvu Preobraženja, mjesto gdje se Isus preobrazio pred Petrom, Jakovom i bratom mu Ivanom,“ gdje mu lice zasja kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlo. I, gle, opaziše Mojsija i Iliju gdje s njim razgovaraju.” (Mt, 17, 2-3). Crkva Preobraženja podignuta je na temeljima križarske, a koja je opet bila izgrađena na temeljima bizantske crkve. Crkva je dovršena 1924.godine, krovne grede u njoj su od plemenitog hrasta iz Slavonije, što je još jedna poveznica s Hrvatskom.

              Na brdu Tabor povikasmo poput Petra:”Gospodine, dobro je da ostanemo ovdje.” (Mt, 17,4).

              Napuštanjem Svete Zemlje niti jedan hodočasnik ne vraća se isti. Koračati ulicama kojima je Isus nekoć koračao noseći svoj križ, zastajati na mjestima gdje je i sam posrtao, krvario, padao… jedinstven je osjećaj koji se ne može nikomu, unatoč dobroj volji i tehničkim mogućnostima, vjerno dočarati ni prenijeti. To treba doživjeti! Vjerujem da će ovo hodočašće svima nama donijeti mnogo plodova da s još više vjere, ljubavi i nade otvorena srca čitamo Evanđelje i upoznajemo Isusa Krista.

                                                                                                                      Danijela Buljan