PUTEVIMA SV. IVANA PAVLA II. U POLJSKU 23-27.travnja 2019.
U noćnim satima 23. travnja 2019. godine 20-ak hodočasnika Župe sv. Antuna Padovanskog iz Našica smjestilo se u autobus broj 3 i krenulo u Poljsku putevima sv. Ivana Pavla II..
Ušli smo u autobusu u 3,00 sata i uputili se prema Virovitici pa za Mađarsku, ali na početku odmah problem, pojavio se kvar na autobusu. Sat i pol stajali smo u Cabuni čekajući da majstor otkloni kvar. U 60-ak hodočasnika u autobusu polako se uvukao nemir i nervoza, uz pitanja: trebamo li ići na tako daleki put?, hoće li autobus biti ispravan za daljnje putovanje? Ipak smo nastavili put prema Mađarskoj, a naš stručni vodič Slavo Mandurić zaželio je svima ugodan nastavak puta i polako nas počeo uvoditi u sve znamenitosti koje ćemo obići i što ćemo sve doživjeti.
Kako smo se zbog kvara odvojili od ostala dva autobusa, uvidjeli smo da u Pannonhalme nećemo stići na euharistijsko slavlje koje je predviđeno za 10,00 sati, ali „čovjek snuje, a Bog određuje“i tako se i nama sve posložilo Božjom voljom, te su i prva dva autobusa bila u zaostatku s vremenom i nisu stigli na vrijeme u Mađarsku pa smo svi (3 autobusa – 170 hodočasnika) prisustvovali sv. misi u 11,30 sati u opatiji Pannonhalma. Ulaskom u dvorište benediktinskog samostana (drugi po veličini u Europi) ostali smo zadivljeni zdanjem i vrtom. Naime, samostan je smješten na visini 282 m i jedan je od najstarijih spomenika u Mađarskoj, vjeruje se da je u podnožju toga brda rođen sv. Martin po kojem je brdo i nazvano, a po njemu i Opatija na Martinovom brdu. Opatija je uvrštena u UNESCO-vu svjetsku baštinu od 1996. godine. Svetu misu predvodio je Ivica Žuljević, prepošt požeškog Stolnog kaptola sv. Petra, koji je istaknuo da smo na biskupijskom hodočašću putevima našeg sv. pape Ivana Pavla II., osnivača Požeške biskupije i da se njemu utječemo, jer putovanje s njim bit će nam lagano, radosno i milosno.
Nakon kratkog razgledavanja opatije nastavili smo put preko Beča, Brna sve do Krakowa. U večernjim satima stigli smo na odredište i smjestili se u hotel kako bismo počinuli nakon dugog putovanja.
Drugi dan hodočašća započeli smo obilaskom Rudnika soli Wieliczka, podzemni grad urezan u stijeni od soli, ulaskom u podzemlje baš kao u knjizi JulesaVerna Put u središte Zemlje. Naime, u rudniku soli stolna sol se poizvodila od 13. stoljeća do 2007. godine. Rudnik je dubine do 327 metara, na 9 katova, a dužine preko 300 km, za posjetitelje je dopušten obilazak do 3 kata, i to se smatra tek 1% rudnika. Prema poljskoj legendi za otkriće rudnika u 13. stoljeću zaslužena je kraljica Kinga, kći hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. i žena poljskog kralja Boleslawa Skromnog. Naime, kraljica je svoj zaručnički prsten bacila u mađarski rudnik soli nakon čega ga je rudar pronašao u Wieliczki. U odaji Janowice nalaze se skulpture od soli i predstavljaju rudara koji u grumenu soli vraća prsten kraljici Kingi. Najljepše što smo u rudniku soli vidjeli zasigurno je Kapela blažene Kinge, izgrađena od soli, najakustičnija građevina u Europi, ujedno i najveća podzemna crkva na svijetu, smještena na dubini od 200 metara. Najuzbudljiviji dio obilaska rudnika bio je povratak na površinu zemlje, u skupinama po 9 osoba rudarskim dizalom vraćali smo se u stvarnost.
Poslije Wieliczke uputili smo se u Krakow, važan kulturni, gospodarski i turistički centar. Tijekom obilaska grada vodila nas je simpatična turistička vodičica Katarina, koja je istaknula da je Krakow jedan od najstarijih poljskih gradova, smješten na obalama rijeke Wisle u dolini Karpata, a na prostoru današnjeg Krakowa živjeli su Bijeli Hrvati, naši preci. Prema legendi grad je osnovao vojvoda Krak koji je na tom mjestu ubio zmaja. U 10. stoljeću osamostalila se dinastija Pjastovića i osnovala prvu poljsku državu s Krakowom kao glavnim gradom. Na brdu Wawelu grade se kraljevski dvorac i katedrala sv. Stanislawa i Waclawa, koja se smatra poljskim nacionalnim svetištem i u njoj su pokopani poljski kraljevi i mnogi istaknuti Poljaci. Nakon obilaska brda Wawela i katedrale uputili smo se na Glavni trg (Rynek Glówny), najveći trg srednjovjekovne Europe, kojim dominiraju dva tornja gotičke Katedrale sv. Marije s najvećim gotičkim oltarom u Europi, no mi ga zbog restauriranja nismo mogli vidjeti i fotografirati. Svakog punog sata, s višeg tornja katedrale čuje se zvuk trube u spomen na trubača iz 13. stoljeća, koji je ubijen metkom u grlo dok je obavještavao mještane da Mongoli dolaze napasti grad.
U Katedrali sv. Marije imali smo svetu misu koju je predvodio biskup mons. Antun Škovrčević. Upitao nas je metaforički kako naše noge, misleći pritom na naše duhovne noge, tj. tražimo li našeg Gospodina u svemu što nas okružuje. Nakon sv. mise prošetali smo ulicama Krakowa do naših autobusa i vratili u hotel na okrjepu i počinak.
Trećega dana uputili smo se na Kalvariju Zebrzydowsku, grad u južnoj Poljskoj, osnovan 1617. godine u cilju osiguravanja mjesta za stanovanje brojnim hodočasnicima i posjetiteljima vjerskog kompleksa Kalvarije. Oko crkve Djevice Marije nalazi se hodočasnički park Kalvarija Zebrzydowska, uz križni put u dužini 7 km² pa se to mjesto naziva i Poljska Golgota. Na križnom putu ima 42 crkve i kapele, koje je Karol Wojtyla rado posjećivao. U Bazilici sv. Djevice Marije, koja je franjevačka crkva, ili kako bi Poljaci rekli bernardinska, imali smo svetu misu, a u kapelici pokraj glavnog oltara izložena je slika Majke Božje pred kojom se papa Ivan Pavao II. često molio. Fratar koji nas je dočekao i proveo po samostanu ispričao nam je sve znamenitosti Kalvarije, ali najsnažnije nam se u utisnula u dušu priča o Karolu Wojtyli kao dječaku od 9 godina, koji je nakon majčine smrti došao s ocem na hodočašće u Kalvariju Zebrzydowsku i pred slikom Gospinom otac mu je rekao kako je od sada ovo njegova Majka. Stoga se smatra da je njegov moto „TOTUS TUUS“, koji ga je obilježio cijeloga života, nastao upravo ondje. Ivan Pavao II. posvetio je svoj život Mariji riječima: „Totus tuus ego sum!“ (Cijeli sam tvoj).
Nakon obilaska bazilike s kapelicama te kratkog boravka u prekrasnom dvorištu franjevačkog samostana uputili smo se u Wadowice, rodno mjesto Ivana Pavla II., koje nas je oduševilo. Pored crkve krštenja Ivana Pavla II. veliki je spomenik pokojnog pape uz kojeg smo se zajednički fotografirali. Pored crkve je i rodna kuća Ivana Pavla II., koja je danas muzej. Unutrašnjost crkve je predivna, zidovi i stropovi oslikani freskama koje prikazuju svih 14 enciklika koje je Ivan Pavao II. objavio, zatim krstionica u kojoj je kršten. Imali smo osjećaj kao da je zaista s nama i sam papa na putu. Vodič p. Ilija Grgić, redovnik Družbe Misionara Krvi Kristove, istaknuo nam je da je Ivan Pavao II. tri puta posjetio Poljsku i svoje rodne Wadowice, ali 2002. godine kada je već bio jako bolestan i fizički mu se bilo teško kretati, tada je helikopterom letio iznad Wadowica i iz zraka blagoslovio svoj rodni grad i sve njegove mještane, kao i cijelu rodnu domovinu. U Wadowicama smo imali priliku probati nadaleko poznate njihove krempite, koje je i papa IvanPavao II. obožavao.
Uputili smo se za Krakow u popodnevnu šetnju i odmor.
Četvrtog dana našeg hodočašća posjetili smo najveće Marijansko (Gospino) svetište u Poljskoj, Jasnu Goru sa slikom Gospe Chestochowske (bizantska ikona), koji se nalazi u gradu Chestochowa. Predmet štovanja je crna slika Marije s djetetom u crkvi Rođenja Marijina unutar pavlinskog samostana koji je 1906. godine proglašen bazilikom. Crkva je građena u 15. stoljeću, a u 17. i 18. stoljeću je uređena u baroknom stilu. Oko svetišta je Križni put kojim smo pošli i uz svaku postaju zastajali i razmatrali što je sve naš Gospodin za nas pretrpio.
Svetu misu u kapeli s Gospinim likom u crkvi Rođenja Marijina predvodio je biskup mons. Antun Škvorčević koji je u propovijedi istaknuo da je Isusova majka i naša Majka, ali napominje da Gospa i nama govori da slušamo Njezina sina, te nas je upitao kako naša duša, jer nas na ovom hodočašću Isus vodi k istini, On je pobijedio smrt na križu. Slušajući biskupove riječi, u misli su mi došle riječi sestre Faustine koja je u svome Dneviku zapisala: „…da bi se čuo Božji glas treba „ušutkati“ dušu i šutjeti, ne turobnom tišinom, već tišinom duše, sabranošću u Bogu“.
Nakon svete mise imali smo nekoliko slobodnih trenutaka za osobne molitve pred slikom Gospinom s djetetom Isusom u naručju. Ispunjeni milinom u srcu osjećali smo se kao na našem Trsatu. Na oltaru uz sliku Gospinu s lijeve strane nalazi se papin pojas koji je imao na sebi kobnog 13. svibnja 1981. godine kada je na njemu atentat izvršio Turčin Mehmet Ali Aḡca, a s desne strane slike nalazi se papina zlatna ruža koju je poklonio ovom svetištu. Nakon cjelodnevnog boravka na Jasnoj gori, koji nam je donio puno milosti, uputili smo se prema svojim autobusima i nastavili put Krakowa.
Petog (posljednjeg) dana našeg hodočašća posjetili smo Svetište Ivana Pavla II., koje se još naziva „Ne bojte se“, što se povezuje s prvom inauguracijskom misom od 22. listopada 1978. godine, koju je na Trgu sv. Petra papa započeo ovim riječima: „Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite Njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe i razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!“
Inicijativu za izgradnju centra pokrenuo je krakovski kardinal Stanislaw Dziwisz, bivši osobni tajnik pape Ivana Pavla II., temeljni kamen postavio je papa Benedikt XVI. tijekom svoga pohoda Poljskoj 2006. godine. Svetište se nalazi blizu kamenoloma u kojem je u mladosti Ivan Pavao II. radio, to se zemljište valovita izgleda naziva „bijelo more“ zbog odlaganja sode iz rudnika. Unutrašnjošću crkve dominira beton, a mozaike glavnog oltara, zidova i kapelica izradio je slovenski umjetnik isusovac Marko Ivan Rupnik. U „američkoj“ kapelici, jednoj od pokrajinskih kapelica crkve, izložena je papina krvava haljina iz atentata na blagdan Gospe Fatimske (13.5.1981.), koji je počinio Turčin Mehmet Ali Aḡca, kada je pištoljem pucao u papu i ranio ga u trbuh, kažipst i lakat. Stajati pred tom haljinom, razmišljati koliko smo svi krhki i ranjivi, ali po primjeru pape shvatiti i kada te napadnu oprostiti baš kako je i on postupio, toliko nas približuje našem Spasitelju, jer i Njega su razapeli, a on je tražio oprost. Promatrajući haljinu i osluškujući sve oko sebe, dolazilo nam je u svijest da smo zaista u tjednu blagdana Božjeg Milosrđa i da je naš Gospodin pravedan i milosrdan, te da si to stalno trebamo posvješćivati i težiti Njegovoj prisutnosti.
Uz svetište Ivana Pavla II., nalazi se kompleks svetišta Božanskog Milosrđa, uz grob svete Faustine i samostan u kojem je živjela. Kako smo svetište Božanskog Milosrđa posjetili uoči istoimenog blagdana, bili smo jedni od brojnih hočasnika koji su htjeli posjetiti grob sv. Faustine i pokloniti joj se, a ujedno osjetiti milost kojom i nas same dariva Bog. U kapelici sv. Faustine, u kojoj se nalaze njezine relikvije, imali smo svetu misu. Prije mise posjetio nas je kardinal Stanislaw Dziwisz koji je slavio 80. rođendan, ali je istaknuo da je upravo na današnji dan prije 5 godina Ivan Pavao II. proglašen svecem. U tome trenu pomislila sam si koja je to milost biti ovdje, Gospodin nas je pozvao na ovo hodočašće i mi smo se rado odazvali. Poslije sv. mise p. Ilija Grgić, redovnik Družbe Misionara Krvi Kristove, pripremio nas je za obilazak groba sv.Faustine, te nam je istaknuo da ne moramo biti učeni da bismo osjetili Božju milost, jer je sestra Faustina imala samo 3 razreda osnovne škole i obavljala najčasnije službe: portirka, vrtlarica i kuharica, za mnoge neučena djevojka, ipak primila najveće milosti. Njoj se Isus objavio i rekao joj da zapisuje sve što joj kaže, i upravo taj Dnevnik je naslijeđe svim vjernicima, ali i štivo koje proučavaju najveći teoretičari ovog vremena.
Obilaskom groba sv. Faustine završilo je naše hodočašće u Poljskoj i polako smo se, uz Božju pomoć, vratili u Hrvatsku i svoj dom. Vjerujem da se niti jedan hodočasnik ne vraća isti, da nam svima u ušima odzvanjaju riječi našeg biskupa koji nam je u propovijedima često spominjao da se obraćamo našoj Nebeskoj Majci da nam izmoli jakost u vjeri i snagu u nošenju životnih križeva.
Danijela Buljan
