Božić – Svetkovina Isusova rođenja – 25. 12. 2019.

1. Dragi vjernici, svima vama i vašim obiteljima, mi franjevci koji djelujemo u ovoj našoj župi Sv. Antuna Padovanskog, najiskrenije čestitamo i želimo sretan i blagoslovljen Božić! Na poseban način zahvaljujemo za suradnju i sve dobro koje činite prema nama franjevcima u ovoj župi. Preporučamo se i nadalje dobroti.

2. Obitelji Anđelić i Šebetić zahvaljujemo za darovane borove za crkvu. Zahvaljujemo za darovane čokolade za djecu koje su darovali Josip Anđelić, Rudica Čeme, Marijan Miškulin, Josip Suk, Slavica Uremović, Snježana Kreš, Ivan Sporinski i Igor Gardaš.
Iskrena hvala svim suradnicima koji su nam i ove godine nam velikodušno pomogli pri uređenju okoliša, čišćenju samostana, postavljanju borova i uređenju jaslica, te ukrašavanju crkve za božićne blagdane.
Na Božić nema svete mise u bolničkoj kapelici.

Počela katolička malonogometna liga – prva pobjeda naše župe

Danas je počela katolička malonogometna liga u našoj požeškoj biskupiji. Prijavilo se 21 ekipa. Liga je počela sa svetom misom u crkvi sv. Lovre u Požegi koju je predvodio požeški biskup msnr. Antun Škorčević. Naša ekipa župe sv. Antuna Padovanskog igra u sastavu: Toni Vučemilović, Tomislav Rukavina, Mihael Tomić, Mario Tomac, Hrvoje Vulić, Ivan Breskovac, Ivan Butković. Danas je odigrano prvo kolo u kojem je naša župa igrala protiv župe sv. Antuna Padovanskog iz Daruvara i ostvarila pobjedu od 3:1. Golove za našu ekipu su postigli: Ivan Breskovac, Mario Tomac i Hrvoje Vulić. Prije samog odlaska u Požegu ekipu naše župe je pozdravio i blagoslovio naš župnik fra Zoran Bibić. Sljedeće drugo kolo KMNL igra se 18. siječnja 2020. godine.

Rudica Čeme

HODOČAŠĆE U SVETIŠTA ITALIJE (3.-7. rujna 2019.)

IMG_1613

U ranim jutarnjim satima 3. rujna 2019. uputilo se na put 43 vjernika Župe sv. Antuna Padovanskog iz Našica na hodočašće u svetišta sjeverne Italije, u organizaciji Hrvatskog katoličkog liječničkog društva –Podružnica Našice, s Putničkom agencijom “Mihael” iz Varaždina. Za stručno vodstvo naše grupe bio je zadužen vodič Robert, a duhovni voditelj bio nam je naš fra Stjepan Hrkač.
Putujući kroz lijepu našu domovinu Hrvatsku i Sloveniju stigli smo u Italiju. Prvo odredište bilo je mjesto Arcella u predgrađu Padove, gdje je sagrađeno svetište kao mjesto preminuća sv. Antuna Padovanskog koji je umro13. lipnja 1231. u 36-oj godini života izgovarajući posljednje riječi: “Vidio sam Gospodina!”. Ondje smo u crkvi imali sv. misu tijekom koje nam je u nadahnutoj homiliji fra Stjepan rekao neka otvorimo svoja srca i tražimo da upoznamo Krista kao što ga je upoznao sv. Ante. Zatim smo se uputili u susjedno mjesto Camposampiera u kojem je sv. Ante proveo posljednje dane svoga zemaljskog života, gdje smo posjetili Svetište viđenja koje prikazuje sv. Antu na slikama kako drži dijete Isusa u naručju, a prolaskom kroz lijepi drvored u kojem je izgrađen Križni put sv. Antuna došli smo do kapelice Svetište oraha, koja prikazuje sv. Antu u kućici na drvu oraha jer je svetac na drvetu živio u samoći i molitvi. Sljedeće nam je odredište bilo Montecantini Terme gdje smo se smjestili u hotel. Drugi dan prošao je u obilasku svetišta i gradova u predivnoj pokrajini Toskana. Najprije smo posjetili Colle val d’Elsi i katedralu gdje se čuva čavao kojim je na križ bila pribijena pločica s tekstom Isusove krivnje, no kako smo došli u tjednu u kojem se pripremalo sve za svečanu procesiju za nedjeljno slavlje, ulaz u katedralu nije bio dopušten i mi smo se uputili u San Gimignano, srednjovjekovni gradić prepun tornjeva, kula, palača i crkvi. Na trgu Piazza Duomo u katedrali Collegiata nalazi se grob svete Fine/Serafine, zaštitnice djece i djevojaka. Živjela je u 13. st., oboljela u desetoj godini od teške bolesti te ostala nepokretna u krevetu. Dijelila je s Kristom svoje trpljenje te ga je i sama pojačavala tvrdom daskom kojom je zamijenila ležaj. Umrla je kao petnaestogodišnja djevojčica 12. ožujka 1253. godine, smireno i sabrano.
Uslijedio je posjet Sieni, slikovitom srednjovjekovnom gradu s bazilikom sv. Katarine i sv. Dominika, gdje smo imali i sv.misu, zatim odlazak u roditeljsku kuću sv. Katarine, te siensku katedralu u kojoj nas je bez daha ostavila slavna gotička propovjedaonica Nicole Pisana. Obilaskom grada došli smo do Piazza del Campo,gradskog trga u obliku školjke, poznatog po godišnjoj konjskoj utrci (Palio) u kojoj se još od srednjeg vijeka natječu predstavnici svake gradske četvrti.Trg je izgrađen na mjestu negdašnjeg rimskog kazališta. Ondje se nalaze gradska vijećnica (Palazzo Pubblico) i toranj Torre del Mangia (visok 102 m).
Treći dan hodočastili smo u Firencu, svjetsko središte kulture i umjetnosti na obalama rijeke Arno. Posjetili smo crkvu Santa Croce (Svetoga Križa), u kojoj smo imali svetu misu uz duhovnu nazočnost slavnih Toskanaca poput Galilea i Micheangela, čije se grobnice nalaze u crkvi. Najpoznatija građevina u Firenci je katedrala, odnosno Il Duomo uz pripadajuću krstionicu i toranj. Katedrala je poznata po svom pročelju i Brunelleschijevoj kupoli. U Firenci je svaka crkva umjetnička galerija ili muzej. To je grad koji treba posjetiti.
Četvrti dan posjetili smo Bolonju prepunu renesansnih tornjeva, prekrasnih trgova, veličanstvenih lukova i srednjovjekovnih građevina, ali bio je to jedini kišni dan na našem hodočašću i nismo baš doživjeli ljepote grada. U crkvi sv. Petronija vidjeli smo izum gregorijanskog kalendara, gdje sunčeve zrake ulaze kroz strop i određuju koji je mjesec i dan na crti s brojkama, simbolima koji označavaju godine, mjesece i dane. Posjetili smo crkvu sv. Dominika i njegov grob te odali počast utemeljitelju Reda braće propovjednika ili dominikanaca, a zatim i crkvu sv. Katarine Bolonjske, talijanske redovnice klarise i mističarke. Tijelo joj je ostalo neraspadnuto sve do današnjih dana, a čuva se u kapeli samostana klarisa u Bolonji u sjedećem polažaju. Uputili smo se zatim u Schio, svetište Marije Kraljice Ljubavi, predivno mjesto podno Alpi. Posjetili smo kuću molitve Cenacolo gdje smo tijekom sv.mise osjetili miris ruže, u znak nazočnosti Gospe – Ruže Otajstvene.
Peti dan boravka u Italiji posvetili smo sv. Bakhiti, prvoj afričkoj svetici, koja je doživjela brojna poniženja i patnje ropstva, kako fizička tako i moralna, ali svojom poniznošću, jednostavnošću i osmjehom plijenila je pozornost i ljubav ljudi. Dominikanka koja nas je dočekala u samostanu ispričala nam je nekoliko crtica iz Bakhitina života i svoje izlaganje završila je svetičinim mislima: “Sve sam dala svom Gospodinu: On će se brinuti za mene… Najbolje stvari za nas, nisu one za koje mi mislimo da su najbolje, nego one koje nam Gospodin udijeli. Kada jedna osoba voli drugu svim srcem, tada čezne da bude s tom osobom: stoga čemu strah od smrti? Smrt nas vodi k Bogu!”
Posljednja destinacija našeg hodočašća bila je Venecija, grad na moru, jedan od najljepših kulturno povijesnih gradova na Mediteranu. Što reći o raskoši toga grada, da nas je bez teksta ostavio sam grad, zaista jest, biti na Markovom trgu, vidjeti Duždevu palaču, most uzdaha, Baziliku svete Marije od zdravlja (Basilica di Santa Maria della Salute), poznata i samo kao Salute, slavna venecijanska crkva koja je scenografski smještena na uski rt između kanala Grande i uvale sv. Marka (Bacino di San Marco), tako da je vidljiva prilikom prilaza trgu sv. Marka. Razgledavanjem Venecije završilo je naše putovanje po svetištima Italije i zaputili smo se prema svojim domovima. Vjerujem da će ovo hodočašće svima nama donijeti mnogo plodova da s još više vjere, ljubavi i nade otvorena srca slijedimo primjer svetaca čije smo živote razmatrali na našem putu.

Danijela Buljan

MLADA MISA VLČ. MIHAELA SOKOLA U ŽUPNOJ CRKVI U NAŠICAMA

8

Veličanstvena proslava Božjega milosrđa zablistala je na dan Gospodnji i Papin dan, 30. lipnja 2019., u našičkoj župnoj crkvi tijekom mlade mise vlč. Mihaela Sokola, koji je ovdje primio sakramente krštenja, prve pričesti i svete potvrde, a prihvativši Riječ koja preobražava svu prošlost i stvara neopisivu novost, naš je župljanin Mihael Sokol prepoznao svoj Put, Istinu i Život u Bogu postavši najprije ministrantom, vrijednim suradnikom Crkve, zatim bogoslovom, liturgijskim čitačem, đakonom, tajnikom beogradskog nadbiskupa mons. Stanislava Hočevara i svećenikom koji svoje poslanje na zemlji shvaća kao put svetosti, rasta u vjeri, ljubavi i nadi.

Svečanost je započela riječima dobrodošlice župnika i dekana fra Zorana Bibića, upućenim mladomisniku Mihaelu, njegovim roditeljima Josipu i Katici, sestri Mariji i nećakinji Matei, te krsnim kumovima Emilu i Marici Lukačić i ostaloj rodbini. Srdačno je pozdravio sve slavljenikove prijatelje, goste iz Zagreba i drugih mjesta, kolege svećenike, braću franjevce, časne sestre, bogoslove, a posebno propovjednika vlč. Tomislava Markića, ravnatelja ureda Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za Hrvate izvan domovine. Pozdrav je uputio i Mihaelovom kolegi mladomisniku iz Zagrebačke nadbiskupije, vlč. Majku Rušecu te s posebnim zadovoljstvom pozdravio goste iz drage Beogradske nadbiskupije: generalnog vikara mons. Aleksandra Kovačevića, kancelara preč. Ivana Poleta, gvardijana franjevačkog samostana u Beogradu fra Benedikta Vujicu  te gosp. Gavrila Grbana, poslanika uprave za Crkve i vjerske zajednice Republike Srbije s posebnim zaduženjem za Katoličku Crkvu i gosp. Josipa Miletića, gradonačelnika Grada Našica te sve nazočne župljane koji su došli podijeliti radost s mladomisnikom i najblistaviji trenutak njegova života. Poželio je mladomisniku da mu današnji dan bude blagoslovljen i nezaboravan te ga pozvao da započne sveto euharistijsko slavlje.

U prigodnoj homiliji propovjednik dr. Tomislav Markić istaknuo je značenje Božjeg milosrđa koje na hebr. jeziku ima dva izraza: hesed ili vječna ljubav i rehem što znači maternica te ukazuje na majčino krilo; ona svoje čedo nosi i povezuje se s njime vezom ljubavi, pokazuje nešto intimno, samu nježnost, dobrotu, strpljivost, požrtvovnost, dok lat. riječ misericordia u izvornom smislu označava bit milosrđa: siromašnom srce dati odnosno imati srce za bijedne i nevoljne. Tumačeći evanđeoske poruke (Lk 9 57-62), istaknuo je tri najvažnije: slijediti Isusa znači spremno poći za Njim bez ovozemaljskog tereta; Isus nas poziva da napustimo svoje prioritete kako bismo mogli slobodnije živjeti i nasljedovati ga; slijediti Isusa znači naviještati kraljevstvo Božje. Podsjetio je mladomisnika na riječi svetoga oca Franje koji stalno poziva na milosrđe, opraštanje i velikodušnost: „ Ne sudite druge, ne osuđujte, nego praštajte; na taj se način oponaša Očevo milosrđe, te sv. Augustin koji kaže: „Gospodin će se prije prestati srditi nego prestati biti milosrdan.“ Naglasio je važnost milosrdnog propovjednika i milosrđe ispovjednika posredstvom kojeg Bog uspostavlja dijalog s narodom. Poručio je mladomisniku da mu u svećeničkom pozivu neće biti lako i podsjetio na biblijske riječi kako niti jedan prorok nije dobrodošao u svoj rodni kraj, zato treba ići kamo ga Božja volja postavi, popit Abrahama kojem Gospodin Knjizi postanka govori: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati.“ Poučio ga je neka mu propovijedi budu kratke i jasne, ali pune ljubavi jer kroz njih širi majčinska ljubav, a u ispovjedaonici neka bude pravedan i milosrdan, poput oca iz prispodobe o izgubljenom sinu, jer vjernici u ispovijedi traže oprost i ljubav: „Treba propovijedati kao majka koja bezuvjetno voli svoje dijete.“ Nadahnutu homiliju završio je mladomisničkim motom: Sve mogu u Onome koji me jača. (Fil 4, 13)

Misno slavlje animirao je župni zbor uz sudjelovanje HKD „Lisinski“ iz Našice, a u liturgijskom čitanju sudjelovali su: mladomisnikova majka Katica Sokol i Marijan Miškulin, psalam je pjevao Miroslav Šarić, a molitvu vjernika pročitale su Danijela Buljan i Antonela.

Mladomisniku je čestitku na daru svećeništva uime Župnog pastoralnog vijeća, cijele naše župne zajednice kao i u svoje osobno uputila Mirjam Resler riječima psalmiste: “Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se Njemu!“ U prigodnici je izrazila i nekoliko poticajnih misli i poruka: „Budi svećenik po Srcu Isusovu, blag i milosrdan! O ovom si danu vjerujem sanjao već kao maleni dječak. Ovo je tvoj novi život u Kristu, s Kristom i po Kristu. Gospodin te pozvao, Gospodin te izabrao, ti si mu potreban, s tobom ima svoje planove. On želi preko tebe sijati svoju Riječ, on preko tebe želi dijeliti svoje sakramente, on po tvojim rukama želi biti prisutan na oltaru. Spremno si rekao: „Evo me, Gospodine!“ Veliki je to dar koji si primio, a još je i veća odgovornost. Neće ti uvijek biti lako, ali Bogu je sve moguće! Neka te u teškim trenucima prati i jača snaga Duha Svetoga! Neka ti svećeništvo bude trajni životni poziv posvećen Bogu i ljudima kojima budeš poslan. Budi ponosan i hrabar u svom svećeničkom pozivu. U to ime još ti jednom čestitam na daru svećeništva. Bog te poživio u miru i dobru!

Prigodan dar – misnicu, u ime svih župljana, vlč. Mihaelu predala je Gabrijela Nekić. Na kraju svečanog misnog slavlja mladomisnik je zahvalio gvardijanu fra Zoranu Bibiću na susretljivosti i otvorenosti samostana i crkve za služenja mlade mise. Zahvalio je i svim franjevcima uz koje je odrastao i s kojima je surađivao povjeravajući im svoj dječački san pretvoren u stvarnost. Posebno je pozdravio nazočne roditelje, roditelje, sestru i nećakinju Mateu, rodbinu, prijatelje, svećenike i, časne sestre, bogoslove, sve goste i ponajdraže župljane Našica okupljene na mladomisničkom euharistijskom slavlju. Iskreno je zahvalio najprije Bogu i roditeljima na daru života i daru duhovnog poziva koji je u njemu već od rođenja, ali sazrijevao je dugi niz godina rekavši, između ostalog: „Biti svećenik Kristov najveličanstveniji je, ali i najodgovorniji poziv koji čovjek može imati. I to nije samo poziv, to je i dar, vjerujem izmoljeni dar; to je ljubav, to je žrtva; biti svećenik Kristov jest poziv čovjeku da se u potpunosti uroni u Krista, da postane drugi Krist. To dragi moji prijatelji mi svećenici ne možemo bez vas. Premda smo poslani vama u ime Kristovo, sami ne možemo opstati i potrebne su nam vaše molitve. Zato molite za nova svećenička i redovnička zvanja, ali ne samo za nove svećenike, redovnike i redovnice, već da ti svećenici, redovnici i redovnice postanu sveti po uzoru Srca Isusova i Srca Marijina. Što će nam površni svećenici, što će nam svećenici ako oni ne utjelovljuju Krista ovdje na zemlji? Hvala vam, dragi moji župljani, dragi Našičani, što upravo vi redovito molite za duhovna zvanja te naša župa ima više živućih svećenika, redovnika i redovnica, bogoslova i kandidatica. Šestorica nas je svećenika. Budite i dalje hrabri, odvažni i ustrajni u toj molitvi te se ne bojte i svoje dijete posvetiti Bogu! Veseli me što će i dogodine u našoj župi, ako Bog dadne, biti mlada misa i to Dane Bošnjaka, franjevca, a vjerujem da će uskoro biti i mlada misa Marina Golubovića, dominikanca i drugih našičkih bogoslova. Braćo bogoslovi, ovdje vam čvrsto obećajem svoju molitvenu potporu, ali i svaku drugu koja je u mojoj mogućnosti.

         Prisjetio se sa zahvalnošću i dragih svećenika koji su na njegovom životnom putu imali veliku ulogu, ponajprije fra Ante Perković, koji mu je bio uzor i ohrabrenje u dječačkoj i odrasloj dobi pa je na upit što će biti kad bude velik znao reći: “Bit ću kao p. Ante“, a on mu je jednom zgodom kada je došao u Našice iz Zagreba, prije nekoliko godina, u sakristiji prije mise rekao: „Tko zna…i ti ćeš jednoga dana biti iza oltara. Nikada nije kasno.“ Bila je to prekretnica u njegovom životu! Svoje dječačke ministrantske dane započeo je uz pokojnog fra Ivana Lončara čija ga je mirnoća uvijek nadahnjivala, a nastavio je rasti uz fra Zoltana Dukaia koji ga je prvi od svećenika potaknuo na ozbiljnije razmišljanje o duhovnom pozivu. Svoju odluku i želju da ode u sjemenište prvo je priopćio pokojnom fra Ivanu Mikiću, koji ga je pratio me je pratio sve do svoje smrti u Našicama. Veliko hvala izrekao je fra Franji Jurincu koji ga je kao prefekt dočekao u sjemeništu, a potom mu je bio i gvardijanom i župnikom u Našicama, te mu je kao obiteljskom prijatelju od njegovih mladih svećeničkih dana povjerio ulogu stoloravnatelja za vrijeme ručka. Zahvalio je pokojnom fra Goranu Josipu Račkom za svjedočanstvo njegova svetačkog života! Posebnu je zahvalu na svakoj žrtvi i ljubavi svom prijatelju i propovjedniku preč. dr. Tomislavu Markiću koji je i u dobru i u zlu uz njega od sjemenišnih dana, te propovjedniku i prijatelju na mladoj misi u Beogradu vlč. Božidaru Josipu Tenšeku koji nije nazočan zbog preuzimanja nove svećeničke dužnosti u Kanadi. Zahvalnost za neizmjerno povjerenje uputio je i nenazočnom vlč. dr. Stjepanu Rusanu, župniku župe Blažene Djevice Marije Remetinec – Blato u Zagrebu, u kojoj je živio i bio na pomoć župniku za sve što je trebalo.

O svom životnom putu i duhovnim izazovima u novom okruženju rekao je: „Božja providnost odvela me u Beograd gdje sam upoznao mons. Stanislava Hočevara, beogradskog nadbiskupa i metropolitu te sam po njegovim rukama zaređen za svećenika Katoličke Crkve 22. lipnja ove godine. Veliko hvala Nadbiskupu na svakoj potpori, riječi ohrabrenja i neizmjernom povjerenju koje mi je ukazao kroz proteklu godinu i pol dana. Vjerujem da ću, a i Boga za to molim, opravdati to povjerenje. Hvala na blizini i podršci svećenika Beogradske nadbiskupije, a posebno ovdje prisutnima mons. Aleksandru Kovačeviću, generalnom vikaru, preč. Ivanu Poletu, kancelaru, dr. fra Benediktu Vujici, gvardijanu Franjevačkog samostana u Beogradu, fra Leopoldu Rohmesu, a posebno i veliko hvala na svakoj podršci, pomoći i žrtvi mom prijatelju od sjemenišnih dana vlč. Hrvoju Špeharu. Pozdravljam i zahvaljujem na prisutnosti i bratskoj ljubavi i ostalim svećenicima, a posebno vlč. Majku Rušecu, mladomisniku Zagrebačke nadbiskupije s kojim ću vam zajedno podijeliti mladomisnički blagoslov. I na posljetku, hvala mojim dragim prijateljima, mojoj braći našičkim franjevcima na čelu sa župnikom i gvardijanom fra Zoranom Bibićem koji je ujedno i dekan Našičkog dekanata, što su tako nesebično, široke ruke i iskrena srca otvorili vrata samostana i ove lijepe i drage mi franjevačke i župne crkve sv. Antuna Padovanskog, crkve u kojoj sam primio sakramente krštenja, prve pričesti i krizme, da u njoj mogu zajedno s roditeljima, rodbinom, prijateljima, ali i vama braćo franjevci i svećenici, proslaviti svoju mladu misu, premda i nisam više u cvijetu mladosti, no ona je i vaša mlada misa, mlada misa cijele naše župe. Hvala svim župljanima moje rodne župe Našice koji su bili na mom svećeničkom ređenju i svima onima koji su danas ovdje sa mnom i onima koji su na bilo koji način pridonijeli organizaciji mlade mise: zboru, orguljašima, sakristanu, čitačima, mladima, članovima KUD-a „Lisinski“… Svakog svećenika svima nama dali su njegovi roditelji. Zato uz svećenike treba moliti i za njihove roditelje jer upravo su roditelji ti koji su nama svećenicima prenijeli vjeru, koji su molili i mole za nas, koji su izmolili naše zvanje, ali koji i nad nama svećenicima uvijek strepe. Stoga Vam danas ovdje uz sve prisutne svećenike predajem i njihove roditelje, a posebno one roditelje svećenika koji su ovdje sada s nama, roditelje našega fra Zorana Bibića, preč. Tomislava Markića, fra Darka Sudarića, vlč. Hrvoja Špehara i roditelje vlč. Siniše Paušića koji nažalost zbog zdravstvenih razloga nije ovdje danas s nama. Hvala vama, dragi roditelji svećenika, jer ste svoje sinove darovali Bogu koji će siguran sam vašu žrtvu nagraditi vječnim životom. Neka upravo oni svima vama, braćo i sestre, budu primjer nesebičnosti kako biste upravo vi kao roditelji mogli prepoznati ono što je najbolje za veše dijete: biti obiteljski čovjek ili krenuti Božjim putem…

           Dragi moji Našičani, neka vas i dalje prati zagovor sv. Antuna Padovanskog! Dobro došli ste k meni u Beograd gdje i dalje ostajem na službi tajnika beogradskog nadbiskupa koji mi je povjerio i brigu za mlade, brigu za obnovu cijeloga kompleksa katedrale «Marijanum», brigu za obnovu kompleksa «Tabor» i brigu za Medijski centar Nadbiskupije. Hvala! Bog vas sve blagoslovio i dogodine se vidjeli na još jednoj mladoj misi u Našicama!

Nakon sv. mise mladomisnik je udijelio pojedinačni mladomisnički blagoslov. Svečano misno slavlje uveličali su članovi A sastava foklorne sekcije HKD-a “Lisinski”  i njihov voditelj Miroslav Šarić u narodnoj nošnji našičkoga kraja, te članovi župnog zbora i zbora Snaga Duha koje je na orguljama pratila Ema Knežević.

Foto: Tomislava Justić ;tekst: Danijela Buljan i Marija Pepelko

HODOČAŠĆE NA TRSAT 25.6.2019

11

U utorak 25. lipnja 2019. u ranim jutarnjim satima naša je Župa hodočastila u najstarije hrvatsko marijansko svetište – Majci Božjoj Trsatskoj. Na put je krenuo 61 hodočasnik iz naše Župe, uz pratnju naših franjevaca fra Stjepana i fra Maria. Na Trsat smo stigli oko 9 sati gdje nas je dočekao naš župljanin, novak fra Borna Gall. Odmah po dolasku započeli smo pobožnost križnog puta koju je predvodio fra Borna, zajedno sa hodočasnicima iz drugih župa. Poslije križnoga puta i prigode za sv. ispovijed uslijedila je hodočasnička misa koju je predvodio dekan iz Grubišnog polja, preč. Većeslav Magić. Nakon sv. Mise imali smo dovoljno slobodnog vremena za obilazak svetišta, trsatskih stuba i ručak. U svetištu se nalazi čudotvorna Marijina slika. Također u sklopu franjevačkog samostana je i kapela Zavjetnih darova, dok se ispred crkve nalazi kip pape sv. Ivana Pavla II.“Trsatski hodočasnik” podignut je povodom njegovog 100-og apostolskog putovanja kada je posjetio Rijeku, Trsat i mnoge hrvatske gradove i svetišta. Prije nego što smo napustili Trsat i krenuli za Opatiju, snimili smo zajedničku fotografiju kod kipa pape Ivana Pavla II. U Opatiji smo imali slobodno vrijeme za razgledavanje grada i kupanje. U Našice smo se vratili u kasnim večernjim satima.

Maja Orešković

XVI. DANI FRANJEVAČKE KULTURE U NAŠICAMA 2019.

7

Ovogodišnja kulturno-vjerska manifestacija Dani franjevačke kulture (DFK) održana je 2. – 19. svibnja u suorganizaciji Franjevačkog samostana u Našicama, Zavičajnog muzeja Našice, Ogranka Matice hrvatske i Udruge za hrvatsku povjesnicu u Našicama. Bila je to prigoda za upoznavanje javnosti s kulturno-povijesnim, znanstvenim, prosvjetnim i duhovnim djelovanjem franjevaca u gradu i župi prepoznatljive franjevačke prisutnosti. Sadržajno raznolik i bogat program započeo je 2. svibnja u Izložbenom salon Zavičajnog muzeja Našice predavanjem Vladimira Mateka, veleposlanika u mirovini, na temu „Povijest župe jaseničke i obitelji Matek: ususret knjizi o 100. obljetnici naseljavanja Brezika Našičkog“. Riječima dobrodošlice, uime suorganizatora nazočne su pozdravili ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice Silvija Lučevnjak i samostanski vikar fra Oktavijan Nekić. Riječju i slikom nadahnuto je prikazano djelovanje jaseničkih franjevaca i raseljavanje Matekovih, njihove povijesne sudbine, današnje veze i rodoslovlje.

1

Program DFK nastavljen je 8. svibnja predstavljanjem „Zbornika o Jerolimu Lipovčiću“ – radovi sa znanstvenog skupa „Tihi pregaoci – Jerolim Lipovčić i njegovo doba”, održanog u Našicama 5. – 6. svibnja 2016. Vrijednu znanstvenu knjigu u izdanju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu predstavili su urednica dr. sc. Tamara Tvrtković i povjesničar dr. sc. Milan Vrbanus. Našički župnik i gvardijan iskazao je posebno zadovoljstvo objavom Zbornika jer je on kruna znanstvenog skupa kojim doprinos fra Jerolima životu i radu franjevaca postaje dostupan javnosti. Predstavljači su istaknuli radove dvojice velikih poznavatelja franjevačke kulture – fra Emanuela Hoška i prof. Pavla Knezovića te radove Silvije Lučevnjak i Renate Bošnjaković koji se bave životom i radom našičkih franjevaca u 18. stoljeću, kao i knjižnicom Franjevačkog samostana sv. Antuna Padovanskog. Obilježavanje 300. obljetnice njegova rođenja osvijetlilo je Lipovčićev lik i djelo te ozračje franjevaštva u burnim vremenima hrvatske i slavonske povjesnice.

2

U sklopu DFK održan je 12. svibnja poslije večernje svete mise u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog koncert mješovitog pjevačkog zbora Hrvatskoga kulturnog društva „Lisinski“ iz Našica povodom 130. godišnjice utemeljenja Društva, uz izvođenje pjesama iz Kantuala o. Filipa Vlahovića Kapušvarca. Koncert je započeo himnom Društva “Prosto zrakom” Vatroslava Lisinskog, a nastavljen duhovnim skladbama: “Dva madrigala”, “Signore delle Cime”, “Falen Isus”, “Locus iste”, “Ave Maria”, “Samo Bog je ljubav moja”, “Tebi pjevam” i “Bliže, o Bože moj”. Izvedena je i pjesma “Poslan bi anđel Gabrijel” iz kantuala o. Filipa Vlahovića Kapušvarca, iz 1734. godine.Zboru je na suradničkom slavljenju velikih vjerskih svetkovina i koncertima tijekom liturgijske godine zahvalio gvardijan fra Zoran Bibić, nazočnima je dobrodošlicu poželio predsjednik Društva Hrvoje Šleder, a nastup je pripremio i zborom ravnao dirigent prof. Ivan Krajačić.

4

U Izložbenom salonu Zavičajnog muzeja Našice 13. svibnja održao je dr. sc. Robert Skenderović (Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu) predavanje “In memoriam – o. Franjo Emanuel Hoško, istraživač povijesti slavonskih i našičkih franjevaca”. Prikazao je Hoškovo dugogodišnje bavljenje poviješću franjevaca kopnene Hrvatske, koje zaokružuje sliku franjevačkog pastoralnog, kulturnog, znanstvenog i društvenog djelovanja. Upozorio je na njegovo istraživanja povijesti visokoga školstva te znanstveno vrednovanje franjevačkih prinosa hrvatskoj crkvenoj i nacionalnoj povijesti. Njegov iznimno velik historiografski rad obilježava oko 150 bibliografskih jedinica. Većina njegovih radova vezana je uz povijest franjevaca na hrvatskom prostoru, osobito slavonskih franjevaca u 17. i 18. st. te franjevačko školstvo. Znanstveno obrađujući franjevačku povijest na hrvatskom tlu, otvarao je nove prostore za proučavanje crkvene i nacionalne povijesti, a vrijedna iskustva toga rada pretakao u konkretnu životnu stvarnost Crkve. Neumorni fra Emanuel Franjo Hoško, franjevac-svećenik, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba, blago je u Gospodinu preminuo 1. siječnja 2019. u hospiciju „Marija Krucifiksa Kozulić” u Rijeci, u 79. godini života, 63. redovništva i 54. svećeništva.

3

DFK završili su u nedjelju 19. svibnja, poslije večernje sv. mise u našičkoj crkvi sv. Antuna Padovanskog predstavljanjem knjige mr. sc. Miroslave Hadžihusejnović Valašek „Hodi k meni, puče dragi : hrvatske duhovne pjesme franjevačkih rukopisnih kantuala prve polovice 18. stoljeća“. Bogata tradicija hrvatskoga crkvenog pučkog pjevanja, nadasve ovaj uzorno urešen kantual ili pjevnik, pokazuju da je pjevanje važan čimbenik kulturnog i duhovnog bića našega naroda te zoran svjedok zvonkosti, ljepote i bogatstva hrvatskoga jezika. Reprezentativno izdanje ove knjige ovjekovječuje i javnosti predočuje Kapušvarčeve kantuale kao vrijedno barokno glazbeno blago koje posjeduju franjevci u Slavoniji. Ovim je izdavačkim projektom povijest hrvatske književnosti, posebno duhovne poezije, obogaćena jedinstvenom građom i novim vrijednim podacima, otkriva položaj tih pjesama u povijesti hrvatske književnosti, njihovu umjetničku, odgojnu i vjersku vrijednost, podrijetlo, autorstvo i dr. Ovom knjigom oživljava potonuli svijet crkvenog folklora i otima zaboravu hrvatske duhovne pjesme u kantualima prve polovice 18. st., Filipa Kapušvarca iz Našica i Antuna Sandukčića iz Vukovara, pozivajući suvremene čitatelje i slušatelje na izvor žive riječi pretočene u „pisme“ početnim stihom pjesme br. 31: Dođi k meni, puče dragi! – navodi akademik Josip Bratulić. Knjigu su predstavile suradnice projektnog tima Silvija Lučevnjak i Marija Pepelko uz slikokazni prikaz notnih zapisa iz kantuala ili pjevnika.

5   6

DFK zrcale kamenčiće u mozaiku višestoljetne prisutnosti franjevaca u našem gradu, župi i domovini, osvjetljavaju njihov suživot s narodom, duhovnost, znanost i postojanost.

Marija Pepelko

 

 

  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PUTEVIMA SV. IVANA PAVLA II. U POLJSKU 23-27.travnja 2019.

poljska_istaknuta

U noćnim satima 23. travnja 2019. godine 20-ak hodočasnika Župe sv. Antuna Padovanskog iz Našica smjestilo se u autobus broj 3 i krenulo u Poljsku putevima sv. Ivana Pavla II..

Ušli smo u autobusu u 3,00 sata i uputili se prema Virovitici pa za Mađarsku, ali na početku odmah problem, pojavio se kvar na autobusu. Sat i pol stajali smo u Cabuni čekajući da majstor otkloni kvar. U 60-ak hodočasnika u autobusu polako se uvukao nemir i nervoza, uz pitanja: trebamo li ići na tako daleki put?, hoće li autobus biti ispravan za daljnje putovanje? Ipak smo nastavili put prema Mađarskoj, a naš stručni vodič Slavo Mandurić zaželio je svima ugodan nastavak puta i polako nas počeo uvoditi u sve znamenitosti koje ćemo obići i što ćemo sve doživjeti.

Kako smo se zbog kvara odvojili od ostala dva autobusa, uvidjeli smo da u Pannonhalme nećemo stići na euharistijsko slavlje koje je predviđeno za 10,00 sati, ali „čovjek snuje, a Bog određuje“i tako se i nama sve posložilo Božjom voljom, te su i prva dva autobusa bila u zaostatku s vremenom i nisu stigli na vrijeme u Mađarsku pa smo svi (3 autobusa – 170 hodočasnika) prisustvovali sv. misi u 11,30 sati u opatiji Pannonhalma. Ulaskom u dvorište benediktinskog samostana (drugi po veličini u Europi) ostali smo zadivljeni zdanjem i vrtom. Naime, samostan je smješten na visini 282 m i jedan je od najstarijih spomenika u Mađarskoj, vjeruje se da je u podnožju toga brda rođen sv. Martin po kojem je brdo i nazvano, a po njemu i Opatija na Martinovom brdu. Opatija je uvrštena u UNESCO-vu svjetsku baštinu od 1996. godine. Svetu misu predvodio je Ivica Žuljević, prepošt požeškog Stolnog kaptola sv. Petra, koji je istaknuo da smo na biskupijskom hodočašću putevima našeg sv. pape Ivana Pavla II., osnivača Požeške biskupije i da se njemu utječemo, jer putovanje s njim bit će nam lagano, radosno i milosno.

Nakon kratkog razgledavanja opatije nastavili smo put preko Beča, Brna sve do Krakowa. U večernjim satima stigli smo na odredište i smjestili se u hotel kako bismo počinuli nakon dugog putovanja.

Drugi dan hodočašća započeli smo obilaskom Rudnika soli Wieliczka, podzemni grad urezan u stijeni od soli, ulaskom u podzemlje baš kao u knjizi JulesaVerna Put u središte Zemlje. Naime, u rudniku soli stolna sol se poizvodila od 13. stoljeća do 2007. godine. Rudnik je dubine do 327 metara, na 9 katova, a dužine preko 300 km, za posjetitelje je dopušten obilazak do 3 kata, i to se smatra tek 1% rudnika. Prema poljskoj legendi za otkriće rudnika u 13. stoljeću zaslužena je kraljica Kinga, kći hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. i žena poljskog kralja Boleslawa Skromnog. Naime, kraljica je svoj zaručnički prsten bacila u mađarski rudnik soli nakon čega ga je rudar pronašao u Wieliczki. U odaji Janowice nalaze se skulpture od soli i predstavljaju rudara koji u grumenu soli vraća prsten kraljici Kingi. Najljepše što smo u rudniku soli vidjeli zasigurno je Kapela blažene Kinge, izgrađena od soli, najakustičnija građevina u Europi, ujedno i najveća podzemna crkva na svijetu, smještena na dubini od 200 metara. Najuzbudljiviji dio obilaska rudnika bio je povratak na površinu zemlje, u skupinama po 9 osoba rudarskim dizalom vraćali smo se u stvarnost.

Poslije Wieliczke uputili smo se u Krakow, važan kulturni, gospodarski i turistički centar. Tijekom obilaska grada vodila nas je simpatična turistička vodičica Katarina, koja je istaknula da je Krakow jedan od najstarijih poljskih gradova, smješten na obalama rijeke Wisle u dolini Karpata, a na prostoru današnjeg Krakowa živjeli su Bijeli Hrvati, naši preci. Prema legendi grad je osnovao vojvoda Krak koji je na tom mjestu ubio zmaja. U 10. stoljeću osamostalila se dinastija Pjastovića i osnovala prvu poljsku državu s Krakowom kao glavnim gradom. Na brdu Wawelu grade se kraljevski dvorac i katedrala sv. Stanislawa i Waclawa, koja se smatra poljskim nacionalnim svetištem i u njoj su pokopani poljski kraljevi i mnogi istaknuti Poljaci. Nakon obilaska brda Wawela i katedrale uputili smo se na Glavni trg (Rynek Glówny), najveći trg srednjovjekovne Europe, kojim dominiraju dva tornja gotičke Katedrale sv. Marije s najvećim gotičkim oltarom u Europi, no mi ga zbog restauriranja nismo mogli vidjeti i fotografirati. Svakog punog sata, s višeg tornja katedrale čuje se zvuk trube u spomen na trubača iz 13. stoljeća, koji je ubijen metkom u grlo dok je obavještavao mještane da Mongoli dolaze napasti grad.

U Katedrali sv. Marije imali smo svetu misu koju je predvodio biskup mons. Antun Škovrčević. Upitao nas je metaforički kako naše noge, misleći pritom na naše duhovne noge, tj. tražimo li našeg Gospodina u svemu što nas okružuje. Nakon sv. mise prošetali smo ulicama Krakowa do naših autobusa i vratili u hotel na okrjepu i počinak.

Trećega dana uputili smo se na Kalvariju Zebrzydowsku, grad u južnoj Poljskoj, osnovan 1617. godine u cilju osiguravanja mjesta za stanovanje brojnim hodočasnicima i posjetiteljima vjerskog kompleksa Kalvarije. Oko crkve Djevice Marije nalazi se hodočasnički park Kalvarija Zebrzydowska, uz križni put u dužini 7 km² pa se to mjesto naziva i Poljska Golgota. Na križnom putu ima 42 crkve i kapele, koje je Karol Wojtyla rado posjećivao. U Bazilici sv. Djevice Marije, koja je franjevačka crkva, ili kako bi Poljaci rekli bernardinska, imali smo svetu misu, a u kapelici pokraj glavnog oltara izložena je slika Majke Božje pred kojom se papa Ivan Pavao II. često molio. Fratar koji nas je dočekao i proveo po samostanu ispričao nam je sve znamenitosti Kalvarije, ali najsnažnije nam se u utisnula u dušu priča o Karolu Wojtyli kao dječaku od 9 godina, koji je nakon majčine smrti došao s ocem na hodočašće u Kalvariju Zebrzydowsku i pred slikom Gospinom otac mu je rekao kako je od sada ovo njegova Majka. Stoga se smatra da je njegov moto „TOTUS TUUS“, koji ga je obilježio cijeloga života, nastao upravo ondje. Ivan Pavao II. posvetio je svoj život Mariji riječima: „Totus tuus ego sum!“ (Cijeli sam tvoj).

Nakon obilaska bazilike s kapelicama te kratkog boravka u prekrasnom dvorištu franjevačkog samostana uputili smo se u Wadowice, rodno mjesto Ivana Pavla II., koje nas je oduševilo. Pored crkve krštenja Ivana Pavla II. veliki je spomenik pokojnog pape uz kojeg smo se zajednički fotografirali. Pored crkve je i rodna kuća Ivana Pavla II., koja je danas muzej. Unutrašnjost crkve je predivna, zidovi i stropovi oslikani freskama koje prikazuju svih 14 enciklika koje je Ivan Pavao II. objavio, zatim krstionica u kojoj je kršten. Imali smo osjećaj kao da je zaista s nama i sam papa na putu. Vodič p. Ilija Grgić, redovnik Družbe Misionara Krvi Kristove, istaknuo nam je da je Ivan Pavao II. tri puta posjetio Poljsku i svoje rodne Wadowice, ali 2002. godine kada je već bio jako bolestan i fizički mu se bilo teško kretati, tada je helikopterom letio iznad Wadowica i iz zraka blagoslovio svoj rodni grad i sve njegove mještane, kao i cijelu rodnu domovinu. U Wadowicama smo imali priliku probati nadaleko poznate njihove krempite, koje je i papa IvanPavao II. obožavao.

Uputili smo se za Krakow u popodnevnu šetnju i odmor.

Četvrtog dana našeg hodočašća posjetili smo najveće Marijansko (Gospino) svetište u Poljskoj, Jasnu Goru sa slikom Gospe Chestochowske (bizantska ikona), koji se nalazi u gradu Chestochowa. Predmet štovanja je crna slika Marije s djetetom u crkvi Rođenja Marijina unutar pavlinskog samostana koji je 1906. godine proglašen bazilikom. Crkva je građena u 15. stoljeću, a u 17. i 18. stoljeću je uređena u baroknom stilu. Oko svetišta je Križni put kojim smo pošli i uz svaku postaju zastajali i razmatrali što je sve naš Gospodin za nas pretrpio.

Svetu misu u kapeli s Gospinim likom u crkvi Rođenja Marijina predvodio je biskup mons. Antun Škvorčević koji je u propovijedi istaknuo da je Isusova majka i naša Majka, ali napominje da Gospa i nama govori da slušamo Njezina sina, te nas je upitao kako naša duša, jer nas na ovom hodočašću Isus vodi k istini, On je pobijedio smrt na križu. Slušajući biskupove riječi, u misli su mi došle riječi sestre Faustine koja je u svome Dneviku zapisala: „…da bi se čuo Božji glas treba „ušutkati“ dušu i šutjeti, ne turobnom tišinom, već tišinom duše, sabranošću u Bogu“.

Nakon svete mise imali smo nekoliko slobodnih trenutaka za osobne molitve pred slikom Gospinom s djetetom Isusom u naručju. Ispunjeni milinom u srcu osjećali smo se kao na našem Trsatu. Na oltaru uz sliku Gospinu s lijeve strane nalazi se papin pojas koji je imao na sebi kobnog 13. svibnja 1981. godine kada je na njemu atentat izvršio Turčin Mehmet Ali Aḡca, a s desne strane slike nalazi se papina zlatna ruža koju je poklonio ovom svetištu. Nakon cjelodnevnog boravka na Jasnoj gori, koji nam je donio puno milosti, uputili smo se prema svojim autobusima i nastavili put Krakowa.

Petog (posljednjeg) dana našeg hodočašća posjetili smo Svetište Ivana Pavla II., koje se još naziva „Ne bojte se“, što se povezuje s prvom inauguracijskom misom od 22. listopada 1978. godine, koju je na Trgu sv. Petra papa započeo ovim riječima: „Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite Njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe i razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!“

Inicijativu za izgradnju centra pokrenuo je krakovski kardinal Stanislaw Dziwisz, bivši osobni tajnik pape Ivana Pavla II., temeljni kamen postavio je papa Benedikt XVI. tijekom svoga pohoda Poljskoj 2006. godine. Svetište se nalazi blizu kamenoloma u kojem je u mladosti Ivan Pavao II. radio, to se zemljište valovita izgleda naziva „bijelo more“ zbog odlaganja sode iz rudnika. Unutrašnjošću crkve dominira beton, a mozaike glavnog oltara, zidova i kapelica izradio je slovenski umjetnik isusovac Marko Ivan Rupnik. U „američkoj“ kapelici, jednoj od pokrajinskih kapelica crkve, izložena je papina krvava haljina iz atentata na blagdan Gospe Fatimske (13.5.1981.), koji je počinio Turčin Mehmet Ali Aḡca, kada je pištoljem pucao u papu i ranio ga u trbuh, kažipst i lakat. Stajati pred tom haljinom, razmišljati koliko smo svi krhki i ranjivi, ali po primjeru pape shvatiti i kada te napadnu oprostiti baš kako je i on postupio, toliko nas približuje našem Spasitelju, jer i Njega su razapeli, a on je tražio oprost. Promatrajući haljinu i osluškujući sve oko sebe, dolazilo nam je u svijest da smo zaista u tjednu blagdana Božjeg Milosrđa i da je naš Gospodin pravedan i milosrdan, te da si to stalno trebamo posvješćivati i težiti Njegovoj prisutnosti.

Uz svetište Ivana Pavla II., nalazi se kompleks svetišta Božanskog Milosrđa, uz grob svete Faustine i samostan u kojem je živjela. Kako smo svetište Božanskog Milosrđa posjetili uoči istoimenog blagdana, bili smo jedni od brojnih hočasnika koji su htjeli posjetiti grob sv. Faustine i pokloniti joj se, a ujedno osjetiti milost kojom i nas same dariva Bog. U kapelici sv. Faustine, u kojoj se nalaze njezine relikvije, imali smo svetu misu. Prije mise posjetio nas je kardinal Stanislaw Dziwisz koji je slavio 80. rođendan, ali je istaknuo da je upravo na današnji dan prije 5 godina Ivan Pavao II. proglašen svecem. U tome trenu pomislila sam si koja je to milost biti ovdje, Gospodin nas je pozvao na ovo hodočašće i mi smo se rado odazvali. Poslije sv. mise p. Ilija Grgić, redovnik Družbe Misionara Krvi Kristove, pripremio nas je za obilazak groba sv.Faustine, te nam je istaknuo da ne moramo biti učeni da bismo osjetili Božju milost, jer je sestra Faustina imala samo 3 razreda osnovne škole i obavljala najčasnije službe: portirka, vrtlarica i kuharica, za mnoge neučena djevojka, ipak primila najveće milosti. Njoj se Isus objavio i rekao joj da zapisuje sve što joj kaže, i upravo taj Dnevnik je naslijeđe svim vjernicima, ali i štivo koje proučavaju najveći teoretičari ovog vremena.

Obilaskom groba sv. Faustine završilo je naše hodočašće u Poljskoj i polako smo se, uz Božju pomoć, vratili u Hrvatsku i svoj dom. Vjerujem da se niti jedan hodočasnik ne vraća isti, da nam svima u ušima odzvanjaju riječi našeg biskupa koji nam je u propovijedima često spominjao da se obraćamo našoj Nebeskoj Majci da nam izmoli jakost u vjeri i snagu u nošenju životnih križeva.

Danijela Buljan

 

 

 

1 29 30 31 32 33 34