Propovijed – Cvjetnica

Draga braćo i sestre!

         Započinjemo Veliki sveti tjedan u kojemu se sjećamo i proživljavamo posljednje dane Gospodnje muke i života na zemlji. Današnji dan u liturgiji crkve nosi ime po cvijeću – Cvjetnica. Nažalost, nismo danas mogli ući u svečanoj procesiji sa cvijećem i maslinovim grančicama. Zato želimo obnoviti ono živo sjećanje koje, vjerujem, nosimo u sebi. Želimo se sjetiti Isusovog trijumfalnog ulaska u njegov grad, u sveti grad Jeruzalem. Bilo je to samo pet dana prije njegove smrti. Isus ulazi ponizno jašući na magarcu, a narod kao da je zahvatila neka mesijanska radost, neko neobično raspoloženje jer u Isusu prepoznaju obećanog Mesiju. „Hosana Davidovu sinu, blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje!“   Bili su to poklici koji su pratili Isusov kraljevski ulazak u sveti grad. Ne samo poklici, nego i mesijanska radost. Ona je bujala iz njih, poticala ih da skidaju odjeću, da je prostiru pred Isusom u znak priznanja, u znak ispovijesti svoje vjere.

     Danas se i mi prisjećamo tog događaja, želimo Isusa priznati za Sina Davidova, za obećanog Mesiju, za Sina Božjega. Želimo ga danas ponovno častiti i mi , poklicima u svom srcu, HOSANA SINU DAVIDOVU. Želimo i mi danas izabrati Isusa za svoga Kralja. Kada to Isus kraljuje? Kada to Isusu pripada trijumfalno mjesto u našem srcu?

       Kada mu se neprestano klanjamo poput Marije. Kada često mislimo na njega, kada ništa ne činimo bez njega, kada ispitujemo svoje misli i svoje postupke jesu li u skladu s Isusom i Božjom voljom. Da bi se to dogodilo i da bi Isus bio nas kralj, treba svući odjeću i staviti pred Isusa. Reći će sv. Pavao: “Treba svući staroga čovjeka”, onoga staroga Adama, onoga zemljanog, onog grešnog čovjeka.To je simbol te odjeće. A još više, treba umirati grijehu, prije svega starome životu, požudama i mnogim navikama, da bismo se rodili za Isusa, da bi se on rodio u nama, on i njegov božanski način života. Umirati za Isusa možemo samo onda ako prepoznajemo ovih svetih dana da je Isus prvi umro za nas iz ljubavi. Što li je sve podnio…

     Čitamo danas o Isusovoj muci u cijeloj Katoličkoj Crkvi, osluškujemo, svatko od nas svoj način čita i doživljava neku drugu riječ koja ga dotiče i pogađa. Podijelit ću s vama dva izraza, dvije rečenice koje su me dotakle u evanđelju koje nam je Matej zapisao. U onom trenutku kada je Juda izdajnik došao s četom razbojnika, kada su Isusa uhvatili, kaže evanđelist : „ Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu“. Isusa su ostavili njegovi najbliži, Isusa su ostavili njegovi učenici, Isus je ostao sam i to onda kada je bio najpotrebniji blizine onih s kojima je bio tri godine. Te tri godine Isus se davao ljudima, tumačio Božju Riječ, opraštao grijehe, hranio siromahe, sve vrste bolesnika ozdravljao, a gdje su sada svi? Svi ostaviše Isusa. Jedna spisateljica, koja je o Isusovom životu napisala 17 velikih volumena, kaže da je i prije nego što je Isus bio podignut na križ njegovo srce bilo slomljeno od tolike nezahvalnosti. Gdje je sada ta masa svijeta koja ga je pratila, koju je hranio i tješio? To znači da ona masa, koja ga je častila kao kralja, klicala, nije bila spremna priznati da je Isus Sin Božji i ići za njim kamo god treba. Petar ga je zatajio, Juda izdao, svi pobjegoše.

Braćo i sestre, u kolikoj se mjeri ponavlja Isusova ostavljenost!

Danas možda najveći grijeh našega vremena jest zaboravljanje Boga. Nismo li mi pobjegli od Isusa i njegov zakon ostavili tko zna gdje, skrojili neke svoje zakone, našli neke svoje učitelje koji gode našim ušima, a Isusa ostavili. Dotakli smo se onoga što je zajedničko svim religijama, svim kulturama – identiteta muškarca i žene, smisla braka, smisla očinstva, roditeljstva, smisla poziva kako biti muž i biti žena. Bojim se sljedećeg: kada ova epidemija prođe, da se ne vratimo na staro, da ne nastavimo ondje gdje smo stali…i tako Isusa ostavimo samog, a mi…mi opet krenemo po svom.

Onaj drugi izraz koji me danas dotaknuo, pjevali smo i u pripjevnom psalmu: „Eli Eli lama sabahtani? – Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Isusova ostavljenost na križu od Oca.

Reći će teolozi da je Isus citirao psalam 22. Istina je, psalmist je tako čudesno opisao do detalja muku koju će proći vjerni Božji sluga. Ali kada teolozi kažu da samo citira, meni to hladno zvuči. Ma nije to samo citat, Isus je to proživljavao na križu. Isus je proživljavao onu najgoru osamljenost i od ljudi i od svoga Oca da bi se spustio do nas, do naših osamljenosti i do onih naših pitanja: „Bože, gdje si? Zar si zaboravio za nas? Zar si nas ostavio?“

     Isus je prihvatio tu ostavljenost i osamljenost na križu da bi bio blizu onih koji su žrtve ratova, nemilosrdno ubijani, da bi bio blizu onima koji su sami u staračkim domovima, starijima koji umiru na bolesničkim posteljama, zaboravljeni od svih. Prihvatio je ostavljenost na križu da bude s onim nevinima koji nisu ugledali svjetlo dana, kojima je u ime ljudske slobode zabranjeno bilo roditi se, koji su začeti u krilu majke, ali nisu imali pravo na život. Isus je prihvatio ostavljenost na križu od svog Oca i za ovo naše vrijeme, za one koje trpe, za one koji su zaraženi ovom epidemijom i koji, isto tako, možda umiru bez utjehe i blizine svojih dragih, bez blizine svećenika i bez sakramenta. Isus je prihvatio tu ostavljenost na križu zbog onih koji su siromašni, koji postaju još siromašniji, zbog onih kojima je “krenulo” u životu, a sada su se opet vratili na početak.

Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio? To je Isus prihvatio zbog onih koji su godinama gradili u životu da bi nešto stekli, a jedan potres u trenu sve je razorio. Isus je prihvatio tu ostavljenost radi nas, da mi ne bismo bili sami, da se mi ne bismo osjećali ostavljeni, osamljeni, jer je On to prvi prošao, kako kaže prorok Izaija „… naše je boli na se uzeo,…“, i zato evo danas dok ulazimo u tjedan muke Gospodnje, moramo i smijemo o tome razmišljati, o Njegovoj ostavljenosti, o Njegovoj neizmjernoj ljubavi prema nama i pitati se kako mi možemo odgovoriti na tu Isusovu ljubav i opredijeliti se za Njega.

       Evo, ja ću vam reći: da su normalni uvjeti, sada bismo mi svećenici imali pune ruke posla, pripremali se za Veliki tjedan, obilazili bolesnike, pozivali vas na ispovijed. Sada to ne možemo, ali možemo nešto drugo. Ja vas pozivam na pokajanje ovih dana, ovih svetih dana Velikoga tjedna koji je drukčiji od svih tjedana, na iskreno pokajanje, jer nemamo pristup ispovijedi. Ma i one grijehe koje smo već ispovijedali, napraviti reviziju svoga života, od velikih grijeha do malih,   sve čime sam uvrijedio Presveto Srce Isusovo. Raskajati se, pokajati se iz ljubavi što sam Isusa uvrijedio!

       To je važno ovih dana svima nama. Jedino tako raskajani možemo doći Isusu, našem Otkupitelju koji je umro za nas, na križu. I onda, zagledaj se u Njegov križ, u ovo vrijeme kada se trese tlo pod nogama čovječanstva! Čovječanstvo je pogođeno u ono što je izgledalo najsigurnije , to su zdravlje i ekonomija. Tu smo udareni, tu se trese tlo naše budućnosti! Kao da nas Isus zove:“ Pustite zemlju, ne gledajte u zemlju, nema vam tu više pravog opstanka, gledajte u mene podignutog na križ! Trebali bismo sa sv. Franjom ovih dana oplakivati svoje grijehe i još više oplakivati muku Kristovu, oplakivati Ljubav koja nije ljubljena, Ljubav koja nije uzvraćena, Ljubav koja nije upoznata. To je ono na što nas Crkva poziva. Vjerujem da Isus želi izliti svoju Ljubav na sve nas, ali malo je onih koji Ga traže, koji čeznu za njim. Kad se neko srce potpuno otvori Isusu, tada shvaća da je najveće blago na ovom svijetu Isusova ljubav, tada utjehu, radost i miliinu nalazi kao sveti Franjo, povlačeći se u prirodu, osamu, u Isusovim ranama. Tada raj počinje polako silaziti u naše duše. I dok neki žive uznemireni i u panici, oni koji su Božji već sada osjećaju predokus raja, jer je naš najdragocjeni biser Isusova ljubav. Završit ću jednom misli koju sam čuo jutros na Hrvatskom radiju. Svećenik Domagoj Tomašević kaže da je jedan vjeroučitelj pitao na vjeronauku djecu:“ Što biste vi učinili da ste poput Jude izdali Isusa?“ A ono muk… Tada jedno dijete kaže: „Ja bih se objesio Isusu oko vrata.“ Evo to neka bude misao danas: objesiti se s djetinjim povjerenjem Isusu oko vrata, da nas prenese preko ove provalije današnjeg vremena. Samo nas Isus može prenijeti preko ove provalije i svih drugih koje nas čekaju. Prenijeti nas preko granice smrti u vječni život. Neka ne bude uzalud ova svetkovina današnjeg dana – Isusova muka. Otvorimo svoje srce Isusovoj ljubavi da nas može zagrijati, oživjeti, ozdraviti, da nas može nositi kroz ovaj život u svome naručju. AMEN.

                                                                                                                 fra Zoran Bibić