“Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!”

Danas u Crkvi slavimo Pepelnicu ili Čistu srijedu, početak korizmenog vremena. Kao da nas je ove godine korizma ponešto iznenadila, brzo došla. Naime, proteklih devet dana spremali smo se za veliki i lijepi blagdan – ukazanje Majke Božje u Lurdu, budući da na ulazu u crkvu postoji špilja Gospe Lurdske, ta je devetnica, kao i sam blagdan bila vrlo posjećena. A sad već par dana nakon blagdana, početak je jednog novog liturgijskog razdoblja u crkvenoj godini. S korizmom započinje četrdesetodnevna priprava za blagdan Isusova Uskrsnuća. Korizma je vrijeme posta, molitve, unutrašnjeg čišćenja i dobrih djela. Na pepelnicu je znakovit govor jedne geste koja se čini samo danas, a to je posipanje glave pepelom. Pepeo danas govori snažnije od bilo koje druge propovijedi. Govori nam o prolaznosti svega: “Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”, riječi su koje prate obred pepeljenja. Misao o prolaznosti svijeta i života, misao o smrti i raspadanju, poziva nas da se usmjerimo na ono bitno, a to je Bog koji nam jedini može dati životnu snagu uskrsnuća da izađemo iz toga stanja prolaznosti, smrti i umiranja. U Bibliji Starog Zavjeta nailazimo na tu gestu, kojom su ljudi htjeli iskazati svoje kajanje, svoju grešnost pred Bogom, svoju ništavost, poput Joba koji je govorio: kajem se u prahu i pepelu za sve što sam krivo rekao. Obredom pepeljenja i mi danas priznajemo da nismo bogovi, nego smo krhka i bijedna stvorenja čija je egzistencija vrlo nesigurna. “Upoznaj čovječe samoga sebe”, govorili su stari Grci. I to je svakako prvi korak prema svjetlu, prema pravoj mudrosti, upoznati veliku istinu da su nam dani izbrojani i da se čovjek prije ili kasnije vraća u zemlju. Tek u samospoznaji vlastite ograničenosti, grešnosti, smrtnosti možemo napraviti prostor za Uskrslog Gospodina, možemo se duhovno otvoriti Kristovoj životvornoj snazi Duha Svetoga. Pepelnica se još naziva i Čista srijeda. Čista – jer je danas zapovijedani post i nemrs. Crkva nas danas poziva da se malo uzdržimo od prekomjerne hrane i da tražimo jednu drugu hranu, ona koje jača dušu i duh, ona koja daje život vječni . Čovjek je istovremeno i duhovno i tjelesno biće, i htio ne htio, jedno od toga dvoga uvijek ima neku dominaciju u svakom životu. Kao da se nekako lakše pustiti da tijelo udovoljava svojim prohtjevima, ali čovjek koji tako čini unatoč prividnim zadovoljstvima osjeća određenu prazninu u srcu i duši. Jer čovjekov viši dio je duhovne naravi, i čovjekova duša još više od tijela ima potrebu za hranom, ali ako je čovjek neprestano u brizi za tijelo i tjelesne potrebe, onda to može biti na štetu duše. Nažalost, nije lako živjeti u ovim vremenima i prepoznati što je doista bitno i potrebno. Koliko sam puta čuo svjedočanstva ljudi koju su samo radili i radili da bi prehranili sebe i obitelj, u dobroj namjeri pokušali osigurati što mirniji i komotniji život svojim ukućanima i posebno djeci, a onda se dogodilo nešto drugo, zbog neprestanog izbivanja iz obitelji poremetili su se odnosi, žena krenula svojim putem, djeca svojim, i kaže čovjek: Za koga sam se ja žrtvovao i po cijele dane radio? Nije lako biti mudar i prepoznati što je doista važno i potrebno nama i našim bližnjima. Danas nas Crkva poziva da putem posta malo dublje razmišljamo o životu. Čovjekovom tijelu doista ne treba puno da bi bilo zadovoljno, i nije sve tako nužno i neophodno kako ponekad mislimo. Čovjekovoj duši puno više treba, da bi čovjek zračio, mirom, ljubavlju i zadovoljstvom. Zato nas Crkva danas poziva da putem posta i molitva malo više razmišljamo o svojim duhovnim potrebama, a malo manje o onim tjelesnim i materijalnim. Jer tko sije u tijelo iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni, kaže na jednom mjestu sv. Pavao. Narod Božji četrdeset je godina hodio kroz pustinju, Isus je četrdeset dana postio, i mi se kroz četrdeset dana spremamo za Uskrs. To je jedno milosno razdoblje ako ga odlučimo ispuniti pravim sadržajima na koje nas poziva i Gospodin u današnjem Evanđelju: Post, molitva, djela bratske ljubavi… No da bi nam korizma doista bila jedno duhovno pročišćenje i duhovna obnova, potrebno je post, molitvu i djela bratske ljubavi obavljati ne iz sebičnih pobuda ili interesa, nego jedino radi Boga, iz ljubavi prema Bogu, i iz ljubavi prema vlastitom spasenju. Zato Isus kaže kada moliš, kada postiš, kad činiš dobro, pazi da te nitko ne vidi, nego jedino Otac u tajnosti. Znači Isus želi da mi činimo svoja djela pobožnosti ne radi ljudi i ljudske hvale, nego jedino radi Boga i u Božjoj prisutnosti. Zato je u korizmi snažan također simbol pustinje. Narod je Božji u pustinji živio jedino od Božje Riječi i Božje Milosti, Isus je u pustinji kroz četrdeset dana živio od molitve i razgovora sa svojim nebeskim Ocem. Korizma je vrijeme kada i mi trebamo ući u jednu duhovnu pustinju, i makar smo okruženi ljudima na poslu, u obitelji, župnoj zajednici, trebamo se znati na jedan određen način odvojiti od svih i naći vremena za razgovor sa svojim nebeskim Ocem. Posebno je lijepo i snažno iskustvo kada se i s našim bližnjima možemo naći zajedno u molitvi. Molitva je ono što nas približava, ne samo Bogu, nego također i jedni drugima. Koliko puta se dogodilo da smo puno vremena proveli s bližnjima, puno riječi izrekli, i na kraju otišli i rastali se nekako prazni. A koliko je drugačije kada nas molitva ujedinjuje, povezuje, ispunja i zbližava. No svakako treba imati hrabrosti i stati pred Boga, razgovarati sa svojim Stvoriteljem i Ocem, i naučiti se radovati duhovnom radošću koja dolazi od Božje blizine. Ima još puno sadržaja koji će nam se nuditi u ovo korizmeno vrijeme. Važno je da uđemo s vjerom, spremna i otvorena srca jer nam Bog daje još jednu prigodu da mu se približimo, da se mijenjamo, da budemo bolji i kvalitetniji ljudi. Ne smijemo nikada zaboraviti naš je Bog svet, u njegovo kraljevstvo ne mogu ući oni koji se ne brinu oko vlastitog posvećenja, koji žive ravnajući se po instinktu. Bez posvećenja nitko ne može vidjeti Gospodina, kaže pisac poslanice Hebrejima. Vrijeme korizme vrijeme je posvećenja, vrijeme odricanja od grijeha, od grešnih navika i poroka. Nije slobodan čovjek koji robuje svojim nagonima, on je rob, ponajčešće svoga tijela. Sloboda čovjeka je onaj kojega vodi Duh Sveti. Duh Sveti dovršuje u nama posvećenje koje je započeo Isus svojim otkupljenjem. Duh Sveti je vodio Isusa kroz pustinju četrdeset dana. Zamolimo Duha Svetoga da i nas povede kroz ovo milosno razdoblje korizme, da se kroz molitvu, post i pokoru oslobodimo svega suvišnog i nepotrebnog kako bismo iskusili na sebi snagu novog života , snagu Kristova Uskrsnuća. Gospodin u svojoj ljubavi daje nam šansu i priliku za obraćenje. Zato radosno i ozbiljno prihvatimo zov današnjeg dana i ovog svetog korizmenog vremena: “Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!”

S tim mislima želim vam blagoslovljenu Pepelnicu i čitavo korizmeno vrijeme.

fra Zoran