IVANJSKI PLAMEN VJERE, LJUBAVI I RADOSTI U DUHU FRANJEVAČKE JEDNOSTAVNOSTI

fra peter

U našičkom Emausu na blagdan Presvetoga Srca Isusovog zapaljen je deveti ivanjski krijes, uz razgovor s fra Peterom Dežeom, fratrom blaga i ponizna srca.

Nadahnuti Riječju Božjom i molitvom Presvetom Srcu Isusovom tijekom večernje mise koju je predslavio fra Ante Perković u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog, članovi i prijatelji Udruge za kulturu življenja Darna Našce nastavili su druženje uz Ivanjski krijes, tradicionalni glazbeno-govorni program u pastoralnoj dvorani Emaus. Ovogodišnji gost-domaćin bio je mladi svećenik fra Peter Deže, vikar našičkog samostana, zaređen 2015. u zgrebačkoj katedrali. Bilo je to uoči blagdana rođenja Ivana Krstitelja i Dana državnosti Republike Hrvatske nadahnuto druženje u zajedništvu i molitvi, poput onoga na putu dvojice Isusovih učenika u Emaus, koji susreću uskrslog Gospodina, s Njim putuju i večeraju. Uime Udruge Darna nazočne je pozdravio vjeroučitelj Ivan Sporinski, razgovor je vodio Julijo Pepelko, pjesmom ga je osnažio zbor Brezice iz Brezika, a prigodan medijski prilog pročitala je framašica Ana Umiljanović.
Jednostavan i skroman franjevac ponizna i blaga srca fra Peter Deže ispunio je duše svih nazočnih vjernika i suradnika na njivi Gospodnjoj. Ponosan na svoje biblijsko ime Petar / Peter (stijena) govorio je o svom odrastanju u heterogenoj sredini pored Dunava u Vojvodini, u bivšem njemačkom gradu Apatinu, o divnoj obitelji (ocu, majci, mlađoj sestri i bratu – matematičarima i glazbenicima), o utjecaju okoline (rijeke riba, čamaca, bara, šuma i ravnice) na njegovu želju da postane šumar i da se u Našicama osjeća kao kod kuće. Sve je škole završio na mađarskom jeziku; osnovnu u Kupusini, gimnaziju u Somboru, a učiteljski fakultet u Subotici, gdje je upoznao franjevce i naposljetku se prijavio u Franjevački red i prepustio Gospodinu putove svoje. Predao je sve u Božje ruke (i planove i budućnost), napušta svoj rodni kraj, izlazi iz sebe i dolazi u Hrvatsku – u samostan, živi za Boga i ne boji se ničega i nikoga. Nakon postulature u Samoboru i nakon novicijata na Trsatu, u Rijeci je upisao teološki studij koji nastavlja u Zagrebu i završava u Budimpešti, gdje provodi tri godine, upoznaje drugu franjevačku provinciju, druge fratre, drugi mentalitet i stil franjevaštva, obogaćuje se jedinstvom različotosti i suživotom u zajednici. Oduševljen franjevaštvom snažno je motiviran, daje sve od sebe i ništa mu nije teško. Već je kao bogoslov bio aktivan u župnom pastoralu, uz studij vodi prvopričesnike, a učiteljski fakultet daje mu podlogu i užitak za rad s djecom te organizira ljetne kampove, duhovne vježbe, božićne predstave. Obogaćen obiljem iskustava, zahvalan Bogu za milosnu dubinu i širinu duše vraća se u Hrvatsku i započinje svoju đakonsku godinu u Podravini.
Odrastajući u sredini gdje stoljećima živi zajedno (a ne nasuprot) čak 10 nacionalnosti, sazdan na sliku Božju (koja sjedinjuje tri božanske osobe) fra Peter je ponosan na svoje njemačke pretke te hrvatsku i slovačku krv i porodicu u kojoj se govori nekoliko jezika, koja je mjesto susreta kultura, tradicija, običaja, kuhinja, nošnja… gdje svi čuvaju svoj identitet i svi poštuju identitet drugoga. Naučio je izaći iz sebe i živjeti s drugima, prihvaćati i doživljavati druge kao dar i bogatstvo: „S Bogom različitost nikad nije prijetnja, napad – jer u Bogu postoje tri različite osobe – koje se međusobno daruju i obogaćuju“ – naglasio je fra Peter objašnjavajući širinu pogleda i osobna traženja za vrijeme studija kad je počeo tražiti sebe, odgovor, istinu, smisao, nešto u sebi – ispitivati svoje srce, zvanje. „Tražio sam u beletristici, u novelama (Th. Mann, J. London), u drami (W. Shakespeare), u kazalištu, glumi, filmovima… I naravno, našao sam odgovor u Bogu. Dopustio sam da On nađe mene… Zaljubio sam se u Njega i u duhovnost koja sve prožimlje, obuhvaća, koji daje život. Bog me fascinira i danas – nisam ja dubok, nego On koji istražuje srca i bubrege, koji duši daje spokoja.“
Govoreći o svom franjevaštvu i odluci za poziv Božjeg viteza i sirotana, fra Peter se prisjetio svoga siromašnog djetinjstva kad su se roditelji doslovno mučili da djeci stave kruh svagdašnji na stol, zato je u primjeru i siromaštvu sv. Franje prepoznao Isusa, Boga koji je blizu siromašnima. Franjo je bio bosonog, na margini, prosjak koji se spustio na njegovu razinu i ponudio mu Boga „koji je za mene, koji me razumije, koji je kao ja, koji se ne boji siromaštva, ne boji se jada, koji nas ne gleda s visine“ i odlučio se slijediti Isusa – jednostavno, radikalno, oduševljeno jer se jedino tako može pronositi radosna vijest.
Kad je Bogu rekao DA, fra Peter zapravo ništa nije znao o Franjevačkom redu, o povijesti, o provincijama, o načinu života koje oni danas žive, ali u njemu nije bilo sumnje da ga želi slijediti po primjeru sv. Franje. Bio je spreman sve ostaviti: „Moje srce je gorjelo, ja sam našao sve – blago, smisao, cilj, spokoj, vječnost, našao sam Osobu za koju želim živjeti, predati se, posvetiti se, ovisiti o Njemu, našao sam život, u Njemu sam pronašao i sebe i tako sam pokucao na vrata franjevačkog samostana.“
Danas ono siromaštvo koje je proživio u djetinjstvu doživljava kao blagoslov, kao temelj svoga zvanja, prisutnost Božju, providnost, radosnu vijest preko koje je prepoznao Boga u svome životu i zahvalan je na tome jer svako siromaštvo se temelji na Božjem siromaštvu… Zahvalan je Bogu i na sv. Franji koji je to svojim primjerom znao pokazati.
Tijekom ugodne ivanjske ljetne večeri fra Peter je govorio i o predrasudama koje čine glavne prepreke u našim međuljudskim odnosima i u našem duhovnom rastu: „Predrasuda je uvijek osobna stvar pojedinca. To je zapravo strah od drugoga, nedostatak povjerenja, držanje distance, obraćanje s visoka i iz daleka. Unatoč svemu, osjećam da su Slavonci vrlo fleksibilni i otvoreni ljudi jer se u Slavoniji osjećam dobrodošao, prihvaćenim i sigurnim, a to je veliko duhovno blago. Ostanite uvijek takvi i ne dozvolite da vam oduzmu to otvoreno srce!“
Najavljujući prigodnim riječima paljenje krijesa uz pjesmu Ta svjetla, koju je otpjevala Kristina Gorera, voditelj programa Julijo Pepelko izrazio je smisao tog čina i tradicije: „Božja Ljubav je vatra, ona koja ne peče, ne uništava. Ona nam osvjetljava put, grije hladnoću ljudskog srca, ona prašta, ona ispravlja sve naše krivine i usmjerava nas prema kraljevstvu nebeskom već ovdje i sada. Zato upalimo i večeras naš ivanjski krijes – znak postojane duhovne vatre – ljubavi prema Bogu i čovjeku. Unatoč iznakaženom licu zemlje, umornoj čovjekovoj duši, razorenim obiteljima i osiromašenoj domovini, otkrijmo u tom krijesu svu ljepotu i toplinu našega Stvoritelja. Dopustimo da nas u sve dane grije vatra Božje ljubavi…“
Obasjan ivanjskim krijesom koji je zapalio dr. Slavko Žagar uoči blagdana sv. Ivana Krstitelja i Dana državnosti Republike Hrvatske fra Peter je, kao pravi kršćanin, čovjek vjere, ljubavi i nade ispunjen evanđeoskom radošću, prepričao nekoliko zgoda iz samostanskog života prisjetivši se zanimljive braće p. Darka i p. Felixa. Govorio je o svom pastoralnom radu i svećeničkoj službi te uključenosti župne aktivnosti: adventsko paljenje svijeća i iščekivanje ponovonog Kristova dolaska, korizmeni križni put u aleji lipa, vođenje Frame, priprema krizmanika i prvopričesnika, vođenje radijske emisije, dežurstvo u župnom uredu, služenje misa i vođenje susreta Molitvene zajednice, rad na filijalama (Seona i Zoljan), ispovijedanje, priprave za vjenčanje, vožnja framaša na njihova obećanja po cijeloj Slavoniji, priprema i vođenje klanjanja, ispovijedanje i pričešćivanje, uz to je i bolnički kapelan, vodi sprovode, posjećuje razna događanja u župi. Bila je to Duhom ispunjena vrlo zahtjevna godina njegove službe, s puno iskustva, susreta, darova – darivanja, sazrijevanja i obogaćenja, zato je zahvalan Bogu što je mogao biti u Našicama. Prisjetio se i svoje mladenačke fotografske, novinarske i dekanske službe u svetištu na Trsatu, gdje je surađivao s učiteljem novaka fra Zoranom Bibićem, sadašnjim našičkim župnikom i gvardijanom, te susreta s fra Marijom Moherom, studiranja spisa i Pravila sv. Franje, zatim molitvenog ozračja marijanskih svetišta i hodočašća, prekrasnih godina novicijata ispunjenih franjevačkom duhovnošću. Sada su zajedno u Našicama, slobodni, nenavezani, uvijek radosni u službi Boga i bližnjega, oduševljavaju mlade za nova duhovna zvanja, za rast u franjevačkoj duhovnosti i fratarskoj poniznosti; fra Zoran i fra Mario ostaju u Našicama, a fra Peter odlazi ponovo u Vojvodinu. Ma gdje bili, oni uvijek u ovaj hladni svijet unose srdačnost, toplinu i ljubav jer su sol zemlje i svjetlo svijeta. Osnažen Isusovim riječima Ne bojte se, fra Peter je poručio mladima: „Ne bojte se žrtve, sebedarja, nesebičnosti, otvorenosti, neuspjeha, znoja i truda; ne bojte se pogledati u oči: ne bojte se susreta, iskrenosti, gubitka; ne bojte se iznova započeti; ne bojte se boli, patnje, suza; ne bojte se praštati, biti sami, reći da; ne bojte se života, radosti, prihvaćanja, velikih stvari; ne bojte se pružati ruke!“
Okrijepljena duha i tijela te osnaženi molitvom Očenaš na mađarskom jeziku i fra Peterovim blagoslovom, okupljeni župljani radosna su srca zahvalili gostu-domaćinu za obiteljsko ozračje susreta uz tradicijski domjenak (masni kruh začinjen solju i paprikom), za mir i dobro koje svijetom pronose, za radost i ljubav koju bližnjima donose.

foto: Ivan Sporinski; tekst: Marija Pepelko