BLAGDAN SRCA ISUSOVA

srce isusovo

Na blagdan Srca Isusova, posebno se slavi u našoj filijali Donja Motičina. Ovaj dan i ovaj blagdan u ovome mjestu ima posebnu povijest nastajanja i svrhe. Kako je to započelo? Naime, otvaranjem pilane u obližnjem Đurđenovcu 1873.g. mnogi su se Motičani tamo zaposlili, pogotovo mlađi, a samim time došli u kontakt sa puno različitih običaja i navika novopridošlih radnika među kojima je bilo puno Mađara za koje kažu da su bili „veliki psovači“. U Donjoj Motičini gdje je bilo isključivo katoličko stanovništvo nije se psovalo. Radilo se teško uz Božju pomoć i zaštitu na poljima i vinogradima, imali su svoje izreke i poštapalice, ali nisu psovali pogotovo ne „svetinje“! Međutim, zlo nikada ne spava, tako se i u njihovo selo uvukao zloduh psovke. To je unijelo nemir u obitelji Motičana i jako je smetalo starijim i bogobojaznim ljudima što je nagnalo mještanina Ivu Garvanovića da zajedno sa nekoliko „viđenijih ljudi u selu“ osnuje 1909.g. „Vojsku Srca Isusovog protiv psovke“. Ivo Garvanović bio je posebno cijenjen i poštovan među mještanima, ali i šire, zbog svoje pobožnosti i molitve, mnogima u selu je pomagao ,tako da su ga mještani zvali „brat Ivo“ i smatrali su ga „svetim čovjekom.“ Nakana članova Vojske bila je da svojim životom (molitvom, postom i pokorom) nadoknade za uvrede koje se nanose svetom Srcu Isusovu po zlu psovke koja se uvukla među njih. Vjerujem da je to bio jaki pokret koji je odjeknuo u cijelom kraju, jer im je grof Pejačević iz Našica darovao zemljište i sagradio prekrasnu kapelicu Srca Isusova koja i danas ponosno stoji i opominje. Godine 1913. na blagdan Srca Isusova svečano je blagoslovljena novoizgrađena kapela, ali i zastava „ Vojska Srca Isusovog“. Od tada je svake godine zavjetna procesija (ili kako su rekli stari Motičani „prošencija“) išla od kapele do crkve, danas crkve Svih svetih. U procesiji su svi sudjelovali, a posebno članovi vojske koji su i nosili kip Srca Isusova. Kip je također nabavio Ivo Garvanović, a on se i danas čuva u njegovoj rodnoj kući i na blagdan Srca Isusova nosi u zavjetnoj procesiji oko crkve jer je nakon 2. svj. rata zabranjena procesija kroz selo.

Prije nekoliko godina, fra Dragutin Bedeničić uveo je opet ovu tradiciju procesije od kapele do crkve. Lijepi je to prizor, milosni su to trenuci za ovo mjesto.

Molitvom litanija i posvetnom molitvom Srcu Isusovu i ove godine krenula je procesija od kapelice do crkve sv. Svetih. Sv. misu predvodio je fra Josip Vukoja uz koncelebraciju fra Ante Perkovića i fra Zorana Bibića.

Što je zavjet? Ne smijemo ga brkati sa proštenjem jer su to dva različita pojma. Proštenje znači prostiti, osloboditi krivnje, otpuštati, zaboraviti krivnju, a u našoj etnologiji povezano je sa crkvenim godom ili „kirvajem“ . Svako mjesto ima svog zaštitnika koji će onda mještane zagovarati kod Boga za oproštenje i zagovarati da Bog usliši njihove molitve i prošnje. Ali zavjet je nešto drugo! Rekla bih čak nešto jače, intimnije, nešto kao ugovor, laički rečeno, između Boga i čovjeka ili naroda. Svoje korijene ima još u Starom zavjetu. Zavjet je žrtva, žrtveni prinos. Nekada su se prinosile životinje na žrtvenik i sl. a sada prinosimo sebe, svoje vrijeme, svoje molitve i najveću od svih žrtava; euharistijsku žrtvu Gospodina našega Isusa Krista i tako obnavljamo svoj savez s Bogom. Nekada su to bili Starozavjetni obredi, a danas mi koji smo ispunjeni Duhom svetim „prinosimo duhovne i Bogu ugodne žrtve po Isusu Kristu, slaveći euharistiju, zajedništvo s našim Gospodinom“ (Riječ.bibl.teologije) proseći zaštitu i blagoslov, ali u isto vrijeme i nudeći nešto kao naknadu ili žrtvu. Zavjetni dan ne može biti ništa drugo osim dana molitve, prinosa darova Bogu, trebao bi biti dan posta i obnavljanja zavjeta. Naravno, ako ne želimo prekinuti zavjet s Bogom. Ili možda više u našem narodu nema psovke?