Premješštaji

Konačno znamo gdje će naši fratri ići i tko će nam doći u Našice. Zar to nije olakšanje za Našice?!

Baš mi je zanimljivo kako se pojedini naši vjernici ponašaju ovih dana, a osobito u danima prije Kapitulskog kongresa. Zanimljivo je da ti isti nemaju osjećaj doći na prvu subotu u mjesecu kada molimo u našoj crkvi za duhovna zvanja. Isto tako mi je zanimljiva zainteresiranost nekih za naše premještaje a da se još nisu niti upoznali s nama koji smo ovdje već godinama. Upoznavanje smatram dolazak na svete mise i sudjelovanje u župnom životu naše kršćanske i vjerničke zajednice.

Provincijski kapitul je bio u uskrsnom tjednu na kojem je, među ostalim, izabrana i uprava naše Provincije – Definitorij. U tu upravu su izabrani: provincijalni ministar fra Ilija Vrdoljak, vikar provincije fra Ivan Matić, definitori fra Josip Koren, fra Dragutin Bedeničić, fra Slavko Milić, fra Milan Krišto, fra Ratko Radišić i fra Petar Cvekan. Prema našim franjevačkim propisima najkasnije dva mjeseca nakon kapitula mora biti sastanak Kapitulskog kongresa na kojemu je nova uprava provincije sa generalnim vizitatorom i bivšim provincijalnim ministrom. Vizitator kojega imenuje generalni ministar našega Reda, a sada voditelj kongresa je fra Ivan Sesar, član Hercegovačke provincije a bivši provincijalni ministar je fra Željko Železnjak. Na tom kongresu koji je trajao četiri dana imali smo mnogo točaka dnevnog reda, a među ostalima je bio i razmještaj braće. Zahvaljujući internetu, našem radiju kao i župnim obavijestima, naši vjernici su obaviješteni i sada samo čekamo dane nakon Velike Gospe kada će biti primopredaje dužnosti i odlasci ili dolasci na određena mjesta.

Žao mi je što se otkriju pojedini naši fratri koji su nezadovoljni premještajima pa zbog toga opterećuju vjernike laike. Žao mi je zbog toga što zaboravljaju da su se zavjetovali i na poslušnost kao i na čistoću i siromaštvo. Nekoć se nije znalo prije kapitulskog kongresa gdje će tko ići. U posljednje vrijeme provincijalni ministar obilazi braću u Provinciji pokušavajući kroz razgovor stvoriti Tabulu prema kojoj će biti i razmještaj braće. Osobno ne vjerujem da fra Ilija nije to učinio te da je davao do znanja da može biti i drugačije, već prema prilikama. Zbog toga me i čudi što su pojedini fratri nezadovoljni, a osobito zato što svatko od nas kada bude premješten odlazeći na novo mjesto odlazi u neki naš samostan ili kuću. Moje prvo mjesto nakon ređenja su bile Našice gdje sam bio župni vikar tri godine. Nakon toga sam bio devet godina u Čakovcu, jednu godinu župni vikar i osam godina župnik. Prije devet godina sam premješten u Našice gdje sam gvardijan, a nakon smrti fra Ivana Mikića i župnik. Raduje me što sam se uvijek osjećao da sam doma. To sam svojim djelovanjem pokušao i svjedočiti. Braća koja su sa mnom živjela su moja braća i ja ih tako prihvaća te vjerujem da su se odazvala na Božji poziv. Sveti Franju je znao reći da mu je Gospodin dao braću. To je shvatio kada je vidio da ima velikih različitosti te da svi ne misle kao on. To bi i nama trebalo biti jasnije, a osobito kada i u ovo naše vrijeme prepoznajemo različitosti. Ono što se ne bi smjelo događati jest nezadovoljstvo pojedinih fratara koji zaboravljaju da svi zajedno služimo Bogu i bližnjima. Ako bi trebalo ugađati svakom od nas redovnika, gdje bi nam bio kraj?! Ako se i dogodi da je uslišana neka želja te da su zbog toga druga braća zakinuta, to još uvijek nije razlog da opterećujemo naše vjernike laike a i nije potrebno da se naši vjernici opterećuju nekim fratrima koji svoje nezadovoljstvo pokazuju zbog, usuđujem se reći, pomanjkanja vjere a i možda i neiskrenog odaziva na Božji poziv.

Isus nam govori u svom evanđelju o temelju na kojem bi trebali zidati vlastitu kuću. Ako je temelj Krist kako onda mogu biti nezadovoljan vlastitim premještajima? Ako sam vjernik koji svoju sigurnost života temelji na Isusu Kristu, kako se onda mogu razočarati u drugim ljudima? To pitanje postavljam i svakom od vas, cijenjeni slušatelju, koji svojim životom pokušavate svjedočiti vjeru koju ste primili sakramentom krštenja. Zar je vama lako vjerovati u ovoj našoj hrvatskoj stvarnosti? Koliki ste bez posla, bez plaće… koliki nemate sigurnost za budućnost… koliki ste se već razočarali… Gdje pronaći utjehu? U nedjelju smo slušali kako nas Gospodin ohrabruje da u njemu tražimo odmor i sigurnost. Ako meni kao svećeniku i franjevcu to nije jasno kako ću moći prenijeti radost Evanđelja ljudima kojima sam darovan? Ljudima koji trebaju ohrabrenje života, a mogu ga pronaći u Onome koji je uzeo svu našu tegobu, jesam li spreman biti oslonac, podrška, a ne neko poluplačljivo čudovište koji traži utjehu jer su pogođeni neki njegovi razlozi opstanka u ovom svijetu.

Kao što znate u naš samostan dolazi fra Zoran Bibić koji će biti gvardijan i župnik. On je rodom iz Šaptinovaca, a posljednja mu je služba bila odgojitelj novaka na Trsatu. Fra Ante Perković će biti vikar samostana, ekonom i župni vikar. Posljednja služba mu je bila u Cerniku gdje je bio gvardijan i župnik. Mislim da ne moram o njemu puno govoriti jer je dobro poznat našim vjernicima, jasno onima koji to jesu. Fra Oktavijan Nekić dolazi iz Iloka gdje je bio gvardijan i župnik, a ovdje će biti župni vikar. On je domaći sin, iz Brezika. Kao konstanta našega samostana je fra Celzo Vlahović koji će i ostati župni vikar. Fra Igor Barišić dolazi iz Požege gdje je bio župni vikar. Ovdje će biti u istoj službi. Nadam se da se naši vjernici njega sjećaju kao đakona i mladomisnika. Fra Mario Moher ove godine daje svoje svečane zavjete i prema odredbi Kapitulskog kongresa ostat će ovdje kao časni brat na službu kuće. U našem bratstvu su i braća iz Đurđenovca. I tamo je došlo do promjene jer fra Ferdo Posavec odlazi u Krapinu gdje će biti gvardijan. S njime će biti i fra Josip Soldo koji će biti ispovjednik. Fra Tomislav Smiljanić je premješten u Kozari Bok gdje će biti doktorand i župni vikar. Ja sam premješten u Osijek na jug gdje ću biti župnik u župi Svete Obitelji.

Premještaji bi trebali biti nakon Velike Gospe pa još morate malo pričekati kako bi se pozdravili s onima koji odlaze kao i s onima koji ostaju. Neki me pitaju hoće li biti nekog zajedničkog oproštaja zbog naših odlazaka. Ja im postavljam pitanje hoće li biti zajedničkog dočeka za one koji dolaze. Najbolje je da naš odlazak i njihov dolazak proslavimo tamo gdje bi to trebalo biti najnormalnije za nas vjernike, a to je nedjeljna sveta misa. Vjerujte mi, nema boljeg susreta i boljih želja od onoga što doživljavamo na svetim misama. Nama vjernicima bi to trebalo biti normalno, a onima koji nešto drugo žele ili snivaju, ne znam što bih im još rekao… Netko će se možda našaliti sa mnom da sam ostao bez teksta a ja sam zapravo i takvima odgovorio u ovom dijelu emisije…

Još ću nešto progovoriti o našim premještajima.

Vjerojatno pamtite da vas nitko nije pitao prije devet godina želite li ili što mislite o tome da će fra Dragutin Bedeničić biti gvardijan u Našicama. Pretpostavljam da vas nije nitko pitao niti ove godine što mislite o fra Zoranu Bibiću da bude ovdje gvardijan i župnik. Očito je da nije nitko od naših vjernika laika pitan može li fra Ferdo Posavec biti gvardijan u Krapini. Je li netko pitan da ovdje dođu fra Ante, fra Oktavijan i fra Igor? Da ne govorim o fra Tomislavu i fra Josipu da odlaze iz Našica u Kozari Bok odnosno u Krapinu. Ako nije nitko od vas pitan onda se treba zapitati zašto se pojavljuju ljudi koji pokušavaju nametati neka svoja mišljenja o našim premještajima. U nekim našim mjestima ima i drskosti pojedinih skupina ljudi koji i prijete, potpisuju razne peticije i slične, smijem reći, gluposti!

Ulazeći u Red manje braće svi smo se mi svjesno i slobodno opredijelili za ovakav način života. Nakon postulature slijedio je novicijat, zatim juniorat ili klerikat u kojem smo se pripremali za svečane zavjete, kao i za đakonat, odnosno, prezbiterat. Svatko je od nas ušao u Red punoljetan, svjestan zavjeta koje smo obnavljali svake godine nakon novicijata, a osobito kada smo dali svoje svečane ili doživotne zavjete. Zavjeti su poslušnost, čistoća i siromaštvo. Kao svečano zavjetovani redovnici te nakon studija teologije, zaređeni smo za đakone i kasnije za prezbitere. Osobno, ušao sam u novicijat 1985. godine, dao svoje prve zavjete 1986., svečane zavjete  1991., zaređen za đakona 1992., a za prezbitere 1993. godine. Na drugoj godini teologije bio sam godinu dana u vojsci. Slično je bilo sa svima drugima osim što se u našoj Hrvatskoj više ne ide u vojsku. Zašto ovo spominjem? Samo zato da čujete da nitko od nas nije preko noći postao fratar i svećenik te me i čudi neozbiljnost onih koji dovode u pitanje vlastiti odaziv na Božji poziv. Pa nismo bili mala djeca kada smo došli u novicijat! Ili će neki htjeti biti kao mala cmizdrava djeca sada kada se od njih očekuje ozbiljnost i radost redovničkog ili svećeničkog života.

U našem Redu postoji određena zakonitost koju smo upoznali i želimo je živjeti. Mi smo htjeli ući u Red, a braća koja su tada činila taj Red prihvatila su nas kao što i mi danas prihvaćamo one koji žele živjeti u našem Redu a dolaze nam sa svih strana i iz različitih obitelji. Baš je ljepota ovog poziva da smo različiti te da svojom originalnošću vlastite osobnosti izgrađujemo i Red kao i čitavu Crkvu. Tako postoji i zakonitost naših premještaja. Provincijalni ministar može nakon jednog mandata od šest godina biti opet izabran na novi mandat od tri godine. Tako je bio izabran fra Željko. Nakon tih devet godina mora biti izabran novi. Gvardijani imaju mandat od tri godine gdje se može taj mandat produljiti uzastopce još tri godine, a nakon toga trebao bi biti opravdan razlog za još tri godine. Nakon toga se ne može biti gvardijan barem tri godine. Posljednje trogodište je dosta nas ostalo još tih tri godine pa je bilo potrebno puno nas premjestiti jer najčešće stari gvardijan ne ostaje u tom bratstvu. A čim se netko premješta zbog ovih razloga jasno da se tada i drugi moraju premještati. Kod premještaja mora se voditi računa o određenom samostanu, župi ili kući, o potrebi određenog broja fratara u toj zajednici i slično. Jasno da ima i starijih fratara koji više ne mogu biti u određenim službama. Zaboravio sam reći da gvardijan ne smije biti ekonom u toj zajednici pa je tada potrebno naći brata za tu službu. U nekim zajednicama nije ista osoba gvardijan i župnik. Ima još mnogo toga čime se bave članovi definitorija a posebno provincijalni ministar pri premještaju braće, a što naši vjernici ne znaju. Zbog toga sam i pozivao naše vjernike da mole za provincijalnog ministra kao i za sve nas koji smo u upravi. Jasno da su i naša braća iskreno molila na tu nakanu i uopće ne želim sumnjati u iskrenost molitve. Vjerujem da smo svi svjesni da tom molitvom na želimo da nam Gospodin usliši sve ono što mi želimo već da prepuštamo Bogu da se vrši  Njegova volja.

Od nekih naših vjernika sam čuo da je dobro što nisam otišao daleko. Vjerojatno misle da nisam daleko od Našica. Već sam nekoliko puta spominjao sva mjesta koja opslužujemo mi fratri naše Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Zato biti daleko ili biti blizu jest relativno budući da nas ima i u Australiji, Južnoj Americi, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Srbiji kao i u Hrvatskoj. U Zagrebu je sjedište naše Provincije. Nekima je to mjerilo. Nekima je mjerilo rodni dom itd… Premještajem odlazimo iz jednog mjesta koji nam je bio dom te odlazimo u novo mjesto gdje će nam i opet biti dom samo s drugim ljudima i krajem koji nas okružuje. Bilo bi lijepo kada bi tako svi mi fratri osjećali i živjeli svoju opredijeljenost u Crkvi. Ako i nismo takvi, nemojte nas zaboraviti u svojim molitvama, a što se tiče određenih poznanstava vjerujem da se nećemo zaboraviti te da će nam ta blizina, prijateljstvo, suradnja kao i ljubav koju smo prepoznali kroz Boga i svoje bližnje, biti na obogaćenje i u novim našim mjestima gdje ćemo se nastaviti ostvarivati kao Manja braća.

pripremio fra Dragutin Bedeničić

(iz radio emisije Ave Maria, 8. srpnja 2014.)