Uvijek raširenih ruku i nasmijanog lica za čovjeka

ImageKroz vjeronauk završnih razreda osnovne škole i pripremu za sakrament svete potvrde moja generacija prošla je uz fra Ivana Lončara. Uvijek nasmijanog, raspoloženog i oboružanog silnom strpljivošću – jer, moram priznati, bili smo sve samo ne mirni i poslušni vjeroučenici.

 

Vjeronauk u crkvi bio je ono što smo svi voljeli, a nakon njega redovito je, za lijepoga vremena, s fra Ivanom uslijedio nogometni okršaj u samostanskom dvorištu. Bili smo bučna družina koja je pod misom u 9 sati za vrijeme propovijedi ponekad bila  tako brbljava da je fra Ivan znao zastati u pola propovijedi, pogledati nas, nasmijati se i pitati: “Društvo, možemo li dalje?”, no nikada nikome nije ozbiljno zamjerio te “nestašluke”. Zapravo, mislim da ga nitko od nas nikada nije vidio nervoznog i namrgođenog. Namrgođeniji su bili naši roditelji koji su nas poslije mise uzeli na dnevni red i ukorili zbog pričanja pod misom.Image

Nakon završene osnovne škole krenuli smo na, kako smo to onda zvali, omladinski vjeronauk četvrtkom navečer. Bilo je tu i mlađih i starijih (onih koji su završili srednju), a rasprave o dijelovima Svetoga pisma i vječitim dvojbama o Bogu znale su biti prilično bučne, no uvijek ih je naš fra Ivan na kraju stišao pomirljivim riječima i tumačenjima.

Volio je glazbu, pa je tako podržao i okupljanje nas nekoliko u mali band koji je animirao pjevanje na misi u 9 sati. Crkva je bila premala da bi svi stali u nju, hodnici su bili puni ljudi koji su dolazili na misu jer voljeli su slušati njegove propovijedi koje su bile kratke, ali u kojima je znao reći puno za onoga tko je slušao srcem.Image

Kako je uvijek bio za “akciju”, organizirao je biciklijade, izlete, a vodio nas je i u Međugorje… Bilo je to prije njegovog odlaska iz Našica… Pun autobus nas mladih, pjesma, molitva… a u Međugorju pun pansion, noćenje “pod vedrim nebom” – u vrećama za spavanje ispred crkve. Prije toga penjanje na brdo ukazanja uz molitvu križnog puta koji je on predvodio, zatim pjesma ispred crkve s mladima iz Meksika koji su imali gitaru…

Image

Često je posjećivao i naš obiteljski dom. S tatom je radio u samostanskom podrumu, jer su u to vrijeme fratri još imali svoj vinograd i pravili vino pa je u podrumu bilo posla. Zanimljivo je slušati tatu kako priča o njihovom prvom susretu:

– Došao sam u samostan jedno poslijepodne, a u dvorištu na klupi sjedio je čovjek u prljavom radnom mantilu i čistio posude iz podruma. Tko li je sada ovaj? – bila je prva misao prije no što sam mu prišao i upitao tko je i što to radi. On je odgovorio da je on novi fratar, da je bio u podrumu i začudio se koliko starih stvari u njemu čeka na čišćenje i renoviranje. – Tamo ima jako puno posla – rekao je tada fra Ivan, a od toga dana njih dvojica postali su nerazdvojni kada je posao u samostanu bio u pitanju, a družili su se i u slobodno vrijeme… Tata se i danas rado prisjeća kako su često dugo čistili bačve i pretakali vino, a nakon toga je fra Ivan napravio kajganu pa su sjeli u blagovaonicu i uz pečena jaja razgovarali o svemu i svačemu do sitnih sati. Kako je u mladosti studirao u Italiji, najeo se “pašte”. Moja mama, inače odlična kuharica, ovo jelo nije imala na meniju, zapravo nije do tada ni znala što je to, no on je toliko inzistirao na tome da je nauči kako se to pravi da je mama napokon morala popustiti i tako je talijanska kuhinja došla na naš stol.

Image

Ima još puno priča koje bi se mogle ispričati o tom nasmijanom fratru, punom života, koji nije ravnodušnim mogao ostaviti ni najokorjelijeg protivnika Crkve i Boga. Često ga se sjetimo, a naše priče uvijek završe zaključkom: bio je pravi Franjin brat… velikoga srca otvorenog za svakoga, od najmanjeg djeteta do najstarije bakice, s radnim danom koji je trajao 25 sati i kroz koji je vozio u petoj brzini… To je bio naš fra Ivan Lončar. Vjerujem da ga je Gospodin primio k sebi i da će ga nagraditi za svako dobro koje je posijao živeći dio svog života i franjevaštva na sestrici Zemlji, u našoj župi.

Tomislava Justić

(iz Dara broj 27, godina X., lipanj 2012.)