Kategorija: Vijesti

SNAŽNO SVJEDOČANSTVO MISIONARA IZ KOLUMBIJE

restrepo_istaknuta

U srijedu i četvrtak, 27. i 28. lipnja, u našoj Župi gostovao je misionar iz Kolumbije, svjedok Božje ljubavi i katoličke vjere, Marino Restrepo.

Baš kao što je Isus rekao: “Bit ćete mi svjedoci!”, tako nam je u prvoga dana poslije večernje svete mise u punoj crkvi Marino Restrepo posvjedočio temelje i istinu naše katoličke vjere, ponizno, u snazi Duha Svetoga. Iskreno nam je progovorio o Isusovoj ljubavi, o važnosti Euharistije, o snazi sakramenta ispovijedi i Božjem milosrđu koje je doživio tijekom šestomjesečnog zatočeništva u Kolumbiji, kada su ga gerilci oteli. Otvoreno je rekao da pakao i Sotona postoje jer je on to vidio, te nam poručio: “Došao sam ovdje večeras jer mi je stalo do vašeg spasenja. Ne želim da nitko od vas ode u ponor pakla.”

Drugoga dana, u četvrtak dopodne, Marino je govorio o uzvišenosti svećeničkog poziva i svetosti sakramenta braka. Snagom svetoga reda svećenik ima ovlast odrješivati grijehe, slaviti Euharistiju i sve druge sakramente. Svećenik se odriče svih stvari ovoga svijeta da bi se potpuno darovao Isusu Kristu i posvetio spasenju duša. Svećenik otima duše đavlu, oslobađa ih okova grijeha i tame, zato ga đavao mrzi više od svih drugih ljudi. Snaga koju je Isus predao svećenicima najveća je na ovome svijetu, ali kako su i svećenici samo ljudi podložni slabostima potrebno je za njih puno moliti. Svećenik koji živi sveto je kao veliki toranj od svjetla kojemu đavao ne možemo prići i koji mnogima drugima pokazuje Božji put i vodi ih k svjetlu.

Marino je više puta naglasio uzvišenost katoličke vjere i duhovnu snagu Katoličke Crkve. Katolička Crkva je Isusova Crkva, Isus želi spasiti sve ljude, katolici su izabrani da priprave drugi Kristov dolazak, o njima ovisi spasenje svijeta. Drugi Kristov dolazak je blizu, ne znamo kada i kako će Isus ponovno doći, ali znamo da je blizu njegov povratak.

Svakog trenutka u svijetu na nekom mjestu slavi se Isusova žrtva po kojoj Isus oprašta grijehe i spašava duše. Biti katolik nije stvar slučajnosti ili slučajnog odabira, svaki katolik je izabranik Božji, miljenik Očev, predan Isusu Kristu da u svijetu izvrši svoju misiju u Katoličkoj Crkvi. Može biti velika zabluda da netko misli da je dobar katolik samo zato što moli krunicu, ide u crkvu i na hodočašća, ali ako on to čini samo za sebe, onda to nije prava katolička vjera. Pravi katolik je onaj koji u Duhu Ljubavi misli i moli za sve one koji ga okružuju u crkvi, posebno za svećenike kojima je povjerena najveća odgovornost. Đavao je taj koji nas želi razjediniti i učiniti kao razdvojene “otoke”, tj. sebične vjernike koji žive i misle samo na sebe. Svi su vjernici po sakramentu krštenja svećenički narod i združeni sa sakramentalnim svećeništvom, tj. sa svećenicima, čine jedno i jedinstveno Kristovo mistično Tijelo.

Svaki katolik treba malo po malo otkrivati svoju misiju u Katoličkoj Crkvi da bi je živio u punini. Isusu je neizmjerno dragocjena svaka naša molitva, žrtva, sveta misa, djelo ljubavi, svaki je trenutak dragocjen u Božjim očima i jednoga dana Isus će nam pokazati koliko duše je spasio po našem vjerničkom životu i zalaganju.

Posebno je važno danas da se mladi spremaju za sakramenat braka koji je Isus ustanovio i posvetio. Problem je što danas mladi stupaju u brak bez ikakve pripreme, pa ne žive brak na sakramentalan način. Obitelj danas treba tražiti posebnu zaštitu sv. Josipa i Blažene Djevice Marije, jer je obitelj danas na najvećem udaru sotone. Đavao danas želi uništiti obitelj i život, i to na način da želi spriječiti začeće i rađanje djece, posebno putem ozakonjenja homoseksualnih brakova i pobačaja. Također i one obitelji koje se odlučuju na potomstvo, najčešće imaju samo jedno ili dvoje djece.

Obitelji osim što trebaju biti otvorene životu, trebaju biti otvorene duhovnom pozivu svoje djece. Jer se često događa da roditelju čim čuju da im dijete pokazuje sklonosti prema duhovnom pozivu, učine sve moguće da ga u tome spriječe.

Marino je na kraju posvjedočio da je prvi i temeljni poziv katolika živjeti sveto. Što se više odričemo grijeha i borimo protiv vlastitih mana i slabosti, to više se približavamo Isusu Kristu i njegovoj svetoj Volji. Najvažnije od svega je ići putem svetosti i predati se Volji Božjoj, onda nam đavao ne može ništa, jer đavao nema nikakvu moć nad nama, osim ako mu mi dopustimo živeći u grijehu. Kad sjedinimo svoju volju s Voljom Božjom, onda sve što god činimo, pa i najmanje stvari, postaju Božja djela.

Marino je posvjedočio da je susreo dosta osoba koje nisu oženjene niti udane, ali da žive sveto, u dubokoj povezanosti s Isusom Kristom i Katoličkom Crkvom. Njihov život i poslanje su također jako dragocjeni, jer je najvažnije da vjernik ide putem svetosti, a sve ostalo će Bog učiniti.

Na kraju predavanja fra Zoran je srdačno zahvalio Marinu Restrepu i prevoditeljici Nedjeljki Batinić na ovom milosnom duhovnom iskustvu i najavio da će Marino Restrepo zbog velikog interesa i otvorenosti vjernika ponovno doći u Našice, u našu Župu, sljedeće godine pred blagdan Velike Gospe.

PORCIJUNKULSKI OPROST – ŠTO JE TO?

oprost

Svakim teškim grijehom zaslužujemo vječnu i vremenitu kaznu. Oprost od vječne kazne dobivamo u iskrenoj i skrušenoj ispovijedi, a vremenitu kaznu okajavamo na zemlji (pokora) molitvom, dobrim djelima i slično ili nakon smrti u čistilištu.
Međutim, ima još jedan način da zadobijemo oprost od vremenitih kazni, za sebe ili naše pokojne, a to je Porcijunkulski oprost, koji je današnjim vjernicima gotovo nepoznat, posebno mlađim naraštajima.
Porcijunkula je crkva nadomak Asiza u talijanskoj pokrajini Umbriji, a naziv porcijunkula dolazi iz latinskog jezika gdje riječ „portiuncula“ označava komadić (njive?). Prema legendi kapelica je izgrađena za pape Liberija (352.-66.). Izgradili su je pustinjaci iz Doline Josaphat a naziv Naša Gospa od Anđela dobila je jer se tamo često mogao čuti pjev anđela. Tako kaže legenda! Poslije je kapelica došla u posjed sv. Benedikta, a i nakon što je sv. Franjo od nje učinio sjedište svoga Reda, ona ostaje u vlasništvu benediktinaca jer sv. Franjo tako želi, ne želeći imati ništa u svome vlasništvu i ostati slobodna duha oslobođena svakog materijalnog dobra. Nakon obnove crkvice sv. Damjana, sv. Franjo obnavlja i crkvicu Gospe od Anđela, a onda dana 24. veljače 1208. godine na blagdan evanđeliste sv. Mateja, slušajući dnevno evanđelje, pronalazi Franjo svoj put do Gospodina, doživljava obraćenje i od tada počinje živjeti Kristovo evanđelje doslovno, na iznenađenje i osudu mnogih.
Jedne ljetne večeri 1216. godine sv. Franjo odlazi u Porcijunkulu da tamo probdije noć pred Presvetim oltarskim sakramentom crpeći snagu od živoga Gospodina, i tu doživljava viđenje Isusa Krista i Njegove Majke okružene anđelima. Gospodin Isus tada kaže Franji: Franjo, zatraži od mene što god želiš na slavu Božju i spasenje ljudi!“ Franjo je tada odgovorio: „Gospodine, molim Ti se po posredovanju Djevice Zagovarateljice čovječanstva i ovdje prisutne, da udijeliš oprost svima koji posjete ovu crkvu!“ Blažena Djevica se tada poklonila svome sinu da podupre molbu i tada Gospodin odgovori Franji: “Franjo, mnogo tražiš, ali zaslužuješ velike stvari pa ćeš ih i imati!“ Tako navode životopisci sv. Franje, ali doslovne riječi nisu niti bitne u cijelom ovom događaju. Važno je sljedeće: Franjo je ljubio Isusa Krista svoga Gospodina žarkom ljubavi predavši mu se cijelim svojim bićem, ljubio je svoju braću kao samoga sebe, utjecao se našoj Gospi kao Zagovornici čovječanstva i vjerovao u njezin zagovor, a Gospodin je tu silnu Franjinu ljubav nagradio obećavši mu ono što je iz ljubavi za bližnje od Njega tražio! Kaže mu Gospodin neka ode k papi Honoriju III. i neka od njega zatraži dozvolu za to, i Franjo tako učini. Iako su mnogi kardinali bili protiv ove ideje, Duh Sveti učinio je svoje i Papa se ubrzo složio s Franjinim zahtjevom. I evo nam primjera Marijina zagovora: Iako je sv. Franjo toliko ljubio Krista, kada je htio tražiti nešto za što nije bio siguran da je Božja volja, on to čini preko naše „ Odvjetnice“ i „Zagovarateljice“ nas grješnika.
„Sve vas želim poslati u raj!“ – tim je riječima sv. Franjo 2. kolovoza 1216. godine objavio okupljenim vjernicima da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, ispovijedaju se i pokaju za grijehe. Izvorno je oprost pripadao samo Porcijunkuli, pa odatle i naziv „Porcijunkulski oprost“, ali vremenom su pape tu milost dodijelile i drugim franjevačkim crkvama. Crkvica Porciunkula nalazi se danas unutar bazilike sv. Marije Anđeoske, koju je dao izgraditi papa Pio V. godine 1569., a građena je punih 110 godina, da bi je papa Pio X. uzdigao na čast papinske bazilike.
Na dan sv. Marije Anđeoske ili Porcijunkule, koja se slavi 2. kolovoza, može se dobiti potpuni oprost od vremenitih kazni ako dođemo u bilo koju franjevačku crkvu (baziliku, župnu crkvu ili svetište) te obavimo ono što je propisano za dobivanje oprosta, i to počevši od podneva 1. kolovoza do ponoći 2. kolovoza. Osoba koja želi dobiti potpuni Porcijunkulski oprost mora ispuniti sljedeće uvjete:
– pohoditi crkvu,
– izmoliti „Oče naš“ i „Vjerovanje“,
– pristupiti sakramentu sv. ispovijedi,
– pričestiti se,
– izmoliti molitvu na nakanu sv. Oca.
Oprost se može zadobiti samo jedanput na dan, a kao pripravu na taj milosni događaj može se učiniti jednodnevni post i temeljitiji ispit savjesti kao priprava za svetu ispovijed, što naravno nije obvezno niti spada u uvjete za oprost. Sv. Franjo nam je ostavio u baštinu veliki dar od Gospodina i iskoristimo tu priliku i milost dobiti oprost od vremenitih kazni. Jer naš Bog je Bog milosrđa, Otac dobri koji nas ljubi iznad svega i čeka da mu dođemo raskajana srca.
Prošla su mnoga stoljeća od dana kada je sv. Franjo od Gospodina izmolio ovaj veliki dar i vjerujem da su milijuni vjernih prije nas iskoristili taj dar, pa ga ne bismo trebali niti mi odbaciti kao nešto što današnjem čovjeku i ovom vremenu ne treba, jer čvrsto vjerujem da nikada nije bio potrebniji. A ako ipak dođemo u napast misleći da mi nismo toliko grješni da bi nam trebao oprost, učinimo to za naše drage pokojnike i oni će nam sigurno biti zahvalni. A kada jednom naša duša bude tražila oprost kod Gospodina, možda se nađe netko u ovoj „dolini suza“ tko će nas se sjetiti i moliti za nas. Jer, sve što činimo iz ljubavi u ljubavi će nam se vratiti!
Neka nam svima Gospodin udijeli svoje milosrđe!

ISKUSTVO S FRANJEVAČKOG HODA

4

Framašica sam već 6 godina i ovo mi je treći Franjevački hod po redu. Kada sam išla na svoj prvi Hod bila sam jako uzbuđena. Otkad sam došla na Framu, samo sam o tome slušala: tamo je super, ima puno ljudi oko tebe, “malo” hodaš pa onda dobiješ “malo” žuljeva i na kraju odeš u Asiz i vidiš sva mjesta na kojima je bio i živio sv Franjo. Moj je prvi Hod zaista i bio takav, ostvarenje mojih snova!
Ove godine nije bilo tako. Prijavila sam se na Hod, ali mi se baš i nije išlo jer nisam znala puno ljudi. Dogodila se velika smjena generacija i to me malo brinulo: kako ću ja sada doći tamo kad nikoga skoro ne znam, svi su novi, s kime ću se družiti… Malo je bilo čudno na prvu, ali vrlo brzo sam upoznala sve i uklopila se. Na Hodu je bilo stvarno predivno. Sudjelovalo je 30-tak framaša iz 10 Frama Osječkog područnog bratstva zajedno s franjevcima i časnim sestrama. Iz Frame Našice sudjelovalo je četvero framaša i s nama je kao tehnička potpora bio naš vjeroučitelj Ivan, framašima znan kao “Čiko”.
Krenuli smo iz Požege 10.7., pa smo preko Slavonskog Broda završili u Đakovu 16.7. Ove je godine cijeli Hod bio malo drugačiji. Zbog Svjetskog susreta mladih u Krakowu nije bilo Hoda u normalnom terminu već je od 22.8.-30.8. organizirano Nacionalno hodočašće Frame u Asiz i Rim i zbog toga po RH uopće nema Hoda. Ne brinite, znamo mi Slavonci što valja i koji je skoro najbolji dio svega toga. Jedino smo Područno bratstvo koje je imalo baš Hod po Hrvatskoj. Kroz ovaj Hod (Marš) obrađivali smo duhovna djela milosrđa, ipak smo u izvanrednoj Godini milosrđa koju je proglasio papa Franjo i milosrđe nam je stvarno potrebno.
Nakupila sam žuljeva više nego na svim Marševima na kojima sam do sada bila, ali ni zbog jednog ne žalim. Sretna sam šo sam bila dio svega toga. Produbila sam neka stara prijateljstva i stvorila nova i što je najbitnije, duhovno se obnovila, a vjerujem da i ostali framaši, koji su sudjelovali na Hodu, a i oni koji su bili organizatori dijele ovo moje mišljenje!

Patricija Puhanić

1 11 12 13