Objave od: Mirjam Resler

Propovijed – Cvjetnica

Draga braćo i sestre!

         Započinjemo Veliki sveti tjedan u kojemu se sjećamo i proživljavamo posljednje dane Gospodnje muke i života na zemlji. Današnji dan u liturgiji crkve nosi ime po cvijeću – Cvjetnica. Nažalost, nismo danas mogli ući u svečanoj procesiji sa cvijećem i maslinovim grančicama. Zato želimo obnoviti ono živo sjećanje koje, vjerujem, nosimo u sebi. Želimo se sjetiti Isusovog trijumfalnog ulaska u njegov grad, u sveti grad Jeruzalem. Bilo je to samo pet dana prije njegove smrti. Isus ulazi ponizno jašući na magarcu, a narod kao da je zahvatila neka mesijanska radost, neko neobično raspoloženje jer u Isusu prepoznaju obećanog Mesiju. „Hosana Davidovu sinu, blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje!“   Bili su to poklici koji su pratili Isusov kraljevski ulazak u sveti grad. Ne samo poklici, nego i mesijanska radost. Ona je bujala iz njih, poticala ih da skidaju odjeću, da je prostiru pred Isusom u znak priznanja, u znak ispovijesti svoje vjere.

     Danas se i mi prisjećamo tog događaja, želimo Isusa priznati za Sina Davidova, za obećanog Mesiju, za Sina Božjega. Želimo ga danas ponovno častiti i mi , poklicima u svom srcu, HOSANA SINU DAVIDOVU. Želimo i mi danas izabrati Isusa za svoga Kralja. Kada to Isus kraljuje? Kada to Isusu pripada trijumfalno mjesto u našem srcu?

       Kada mu se neprestano klanjamo poput Marije. Kada često mislimo na njega, kada ništa ne činimo bez njega, kada ispitujemo svoje misli i svoje postupke jesu li u skladu s Isusom i Božjom voljom. Da bi se to dogodilo i da bi Isus bio nas kralj, treba svući odjeću i staviti pred Isusa. Reći će sv. Pavao: “Treba svući staroga čovjeka”, onoga staroga Adama, onoga zemljanog, onog grešnog čovjeka.To je simbol te odjeće. A još više, treba umirati grijehu, prije svega starome životu, požudama i mnogim navikama, da bismo se rodili za Isusa, da bi se on rodio u nama, on i njegov božanski način života. Umirati za Isusa možemo samo onda ako prepoznajemo ovih svetih dana da je Isus prvi umro za nas iz ljubavi. Što li je sve podnio…

     Čitamo danas o Isusovoj muci u cijeloj Katoličkoj Crkvi, osluškujemo, svatko od nas svoj način čita i doživljava neku drugu riječ koja ga dotiče i pogađa. Podijelit ću s vama dva izraza, dvije rečenice koje su me dotakle u evanđelju koje nam je Matej zapisao. U onom trenutku kada je Juda izdajnik došao s četom razbojnika, kada su Isusa uhvatili, kaže evanđelist : „ Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu“. Isusa su ostavili njegovi najbliži, Isusa su ostavili njegovi učenici, Isus je ostao sam i to onda kada je bio najpotrebniji blizine onih s kojima je bio tri godine. Te tri godine Isus se davao ljudima, tumačio Božju Riječ, opraštao grijehe, hranio siromahe, sve vrste bolesnika ozdravljao, a gdje su sada svi? Svi ostaviše Isusa. Jedna spisateljica, koja je o Isusovom životu napisala 17 velikih volumena, kaže da je i prije nego što je Isus bio podignut na križ njegovo srce bilo slomljeno od tolike nezahvalnosti. Gdje je sada ta masa svijeta koja ga je pratila, koju je hranio i tješio? To znači da ona masa, koja ga je častila kao kralja, klicala, nije bila spremna priznati da je Isus Sin Božji i ići za njim kamo god treba. Petar ga je zatajio, Juda izdao, svi pobjegoše.

Braćo i sestre, u kolikoj se mjeri ponavlja Isusova ostavljenost!

Danas možda najveći grijeh našega vremena jest zaboravljanje Boga. Nismo li mi pobjegli od Isusa i njegov zakon ostavili tko zna gdje, skrojili neke svoje zakone, našli neke svoje učitelje koji gode našim ušima, a Isusa ostavili. Dotakli smo se onoga što je zajedničko svim religijama, svim kulturama – identiteta muškarca i žene, smisla braka, smisla očinstva, roditeljstva, smisla poziva kako biti muž i biti žena. Bojim se sljedećeg: kada ova epidemija prođe, da se ne vratimo na staro, da ne nastavimo ondje gdje smo stali…i tako Isusa ostavimo samog, a mi…mi opet krenemo po svom.

Onaj drugi izraz koji me danas dotaknuo, pjevali smo i u pripjevnom psalmu: „Eli Eli lama sabahtani? – Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Isusova ostavljenost na križu od Oca.

Reći će teolozi da je Isus citirao psalam 22. Istina je, psalmist je tako čudesno opisao do detalja muku koju će proći vjerni Božji sluga. Ali kada teolozi kažu da samo citira, meni to hladno zvuči. Ma nije to samo citat, Isus je to proživljavao na križu. Isus je proživljavao onu najgoru osamljenost i od ljudi i od svoga Oca da bi se spustio do nas, do naših osamljenosti i do onih naših pitanja: „Bože, gdje si? Zar si zaboravio za nas? Zar si nas ostavio?“

     Isus je prihvatio tu ostavljenost i osamljenost na križu da bi bio blizu onih koji su žrtve ratova, nemilosrdno ubijani, da bi bio blizu onima koji su sami u staračkim domovima, starijima koji umiru na bolesničkim posteljama, zaboravljeni od svih. Prihvatio je ostavljenost na križu da bude s onim nevinima koji nisu ugledali svjetlo dana, kojima je u ime ljudske slobode zabranjeno bilo roditi se, koji su začeti u krilu majke, ali nisu imali pravo na život. Isus je prihvatio ostavljenost na križu od svog Oca i za ovo naše vrijeme, za one koje trpe, za one koji su zaraženi ovom epidemijom i koji, isto tako, možda umiru bez utjehe i blizine svojih dragih, bez blizine svećenika i bez sakramenta. Isus je prihvatio tu ostavljenost na križu zbog onih koji su siromašni, koji postaju još siromašniji, zbog onih kojima je “krenulo” u životu, a sada su se opet vratili na početak.

Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio? To je Isus prihvatio zbog onih koji su godinama gradili u životu da bi nešto stekli, a jedan potres u trenu sve je razorio. Isus je prihvatio tu ostavljenost radi nas, da mi ne bismo bili sami, da se mi ne bismo osjećali ostavljeni, osamljeni, jer je On to prvi prošao, kako kaže prorok Izaija „… naše je boli na se uzeo,…“, i zato evo danas dok ulazimo u tjedan muke Gospodnje, moramo i smijemo o tome razmišljati, o Njegovoj ostavljenosti, o Njegovoj neizmjernoj ljubavi prema nama i pitati se kako mi možemo odgovoriti na tu Isusovu ljubav i opredijeliti se za Njega.

       Evo, ja ću vam reći: da su normalni uvjeti, sada bismo mi svećenici imali pune ruke posla, pripremali se za Veliki tjedan, obilazili bolesnike, pozivali vas na ispovijed. Sada to ne možemo, ali možemo nešto drugo. Ja vas pozivam na pokajanje ovih dana, ovih svetih dana Velikoga tjedna koji je drukčiji od svih tjedana, na iskreno pokajanje, jer nemamo pristup ispovijedi. Ma i one grijehe koje smo već ispovijedali, napraviti reviziju svoga života, od velikih grijeha do malih,   sve čime sam uvrijedio Presveto Srce Isusovo. Raskajati se, pokajati se iz ljubavi što sam Isusa uvrijedio!

       To je važno ovih dana svima nama. Jedino tako raskajani možemo doći Isusu, našem Otkupitelju koji je umro za nas, na križu. I onda, zagledaj se u Njegov križ, u ovo vrijeme kada se trese tlo pod nogama čovječanstva! Čovječanstvo je pogođeno u ono što je izgledalo najsigurnije , to su zdravlje i ekonomija. Tu smo udareni, tu se trese tlo naše budućnosti! Kao da nas Isus zove:“ Pustite zemlju, ne gledajte u zemlju, nema vam tu više pravog opstanka, gledajte u mene podignutog na križ! Trebali bismo sa sv. Franjom ovih dana oplakivati svoje grijehe i još više oplakivati muku Kristovu, oplakivati Ljubav koja nije ljubljena, Ljubav koja nije uzvraćena, Ljubav koja nije upoznata. To je ono na što nas Crkva poziva. Vjerujem da Isus želi izliti svoju Ljubav na sve nas, ali malo je onih koji Ga traže, koji čeznu za njim. Kad se neko srce potpuno otvori Isusu, tada shvaća da je najveće blago na ovom svijetu Isusova ljubav, tada utjehu, radost i miliinu nalazi kao sveti Franjo, povlačeći se u prirodu, osamu, u Isusovim ranama. Tada raj počinje polako silaziti u naše duše. I dok neki žive uznemireni i u panici, oni koji su Božji već sada osjećaju predokus raja, jer je naš najdragocjeni biser Isusova ljubav. Završit ću jednom misli koju sam čuo jutros na Hrvatskom radiju. Svećenik Domagoj Tomašević kaže da je jedan vjeroučitelj pitao na vjeronauku djecu:“ Što biste vi učinili da ste poput Jude izdali Isusa?“ A ono muk… Tada jedno dijete kaže: „Ja bih se objesio Isusu oko vrata.“ Evo to neka bude misao danas: objesiti se s djetinjim povjerenjem Isusu oko vrata, da nas prenese preko ove provalije današnjeg vremena. Samo nas Isus može prenijeti preko ove provalije i svih drugih koje nas čekaju. Prenijeti nas preko granice smrti u vječni život. Neka ne bude uzalud ova svetkovina današnjeg dana – Isusova muka. Otvorimo svoje srce Isusovoj ljubavi da nas može zagrijati, oživjeti, ozdraviti, da nas može nositi kroz ovaj život u svome naručju. AMEN.

                                                                                                                 fra Zoran Bibić

PORCIJUNKULSKI OPROST – ŠTO JE TO?

oprost

Svakim teškim grijehom zaslužujemo vječnu i vremenitu kaznu. Oprost od vječne kazne dobivamo u iskrenoj i skrušenoj ispovijedi, a vremenitu kaznu okajavamo na zemlji (pokora) molitvom, dobrim djelima i slično ili nakon smrti u čistilištu.
Međutim, ima još jedan način da zadobijemo oprost od vremenitih kazni, za sebe ili naše pokojne, a to je Porcijunkulski oprost, koji je današnjim vjernicima gotovo nepoznat, posebno mlađim naraštajima.
Porcijunkula je crkva nadomak Asiza u talijanskoj pokrajini Umbriji, a naziv porcijunkula dolazi iz latinskog jezika gdje riječ „portiuncula“ označava komadić (njive?). Prema legendi kapelica je izgrađena za pape Liberija (352.-66.). Izgradili su je pustinjaci iz Doline Josaphat a naziv Naša Gospa od Anđela dobila je jer se tamo često mogao čuti pjev anđela. Tako kaže legenda! Poslije je kapelica došla u posjed sv. Benedikta, a i nakon što je sv. Franjo od nje učinio sjedište svoga Reda, ona ostaje u vlasništvu benediktinaca jer sv. Franjo tako želi, ne želeći imati ništa u svome vlasništvu i ostati slobodna duha oslobođena svakog materijalnog dobra. Nakon obnove crkvice sv. Damjana, sv. Franjo obnavlja i crkvicu Gospe od Anđela, a onda dana 24. veljače 1208. godine na blagdan evanđeliste sv. Mateja, slušajući dnevno evanđelje, pronalazi Franjo svoj put do Gospodina, doživljava obraćenje i od tada počinje živjeti Kristovo evanđelje doslovno, na iznenađenje i osudu mnogih.
Jedne ljetne večeri 1216. godine sv. Franjo odlazi u Porcijunkulu da tamo probdije noć pred Presvetim oltarskim sakramentom crpeći snagu od živoga Gospodina, i tu doživljava viđenje Isusa Krista i Njegove Majke okružene anđelima. Gospodin Isus tada kaže Franji: Franjo, zatraži od mene što god želiš na slavu Božju i spasenje ljudi!“ Franjo je tada odgovorio: „Gospodine, molim Ti se po posredovanju Djevice Zagovarateljice čovječanstva i ovdje prisutne, da udijeliš oprost svima koji posjete ovu crkvu!“ Blažena Djevica se tada poklonila svome sinu da podupre molbu i tada Gospodin odgovori Franji: “Franjo, mnogo tražiš, ali zaslužuješ velike stvari pa ćeš ih i imati!“ Tako navode životopisci sv. Franje, ali doslovne riječi nisu niti bitne u cijelom ovom događaju. Važno je sljedeće: Franjo je ljubio Isusa Krista svoga Gospodina žarkom ljubavi predavši mu se cijelim svojim bićem, ljubio je svoju braću kao samoga sebe, utjecao se našoj Gospi kao Zagovornici čovječanstva i vjerovao u njezin zagovor, a Gospodin je tu silnu Franjinu ljubav nagradio obećavši mu ono što je iz ljubavi za bližnje od Njega tražio! Kaže mu Gospodin neka ode k papi Honoriju III. i neka od njega zatraži dozvolu za to, i Franjo tako učini. Iako su mnogi kardinali bili protiv ove ideje, Duh Sveti učinio je svoje i Papa se ubrzo složio s Franjinim zahtjevom. I evo nam primjera Marijina zagovora: Iako je sv. Franjo toliko ljubio Krista, kada je htio tražiti nešto za što nije bio siguran da je Božja volja, on to čini preko naše „ Odvjetnice“ i „Zagovarateljice“ nas grješnika.
„Sve vas želim poslati u raj!“ – tim je riječima sv. Franjo 2. kolovoza 1216. godine objavio okupljenim vjernicima da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, ispovijedaju se i pokaju za grijehe. Izvorno je oprost pripadao samo Porcijunkuli, pa odatle i naziv „Porcijunkulski oprost“, ali vremenom su pape tu milost dodijelile i drugim franjevačkim crkvama. Crkvica Porciunkula nalazi se danas unutar bazilike sv. Marije Anđeoske, koju je dao izgraditi papa Pio V. godine 1569., a građena je punih 110 godina, da bi je papa Pio X. uzdigao na čast papinske bazilike.
Na dan sv. Marije Anđeoske ili Porcijunkule, koja se slavi 2. kolovoza, može se dobiti potpuni oprost od vremenitih kazni ako dođemo u bilo koju franjevačku crkvu (baziliku, župnu crkvu ili svetište) te obavimo ono što je propisano za dobivanje oprosta, i to počevši od podneva 1. kolovoza do ponoći 2. kolovoza. Osoba koja želi dobiti potpuni Porcijunkulski oprost mora ispuniti sljedeće uvjete:
– pohoditi crkvu,
– izmoliti „Oče naš“ i „Vjerovanje“,
– pristupiti sakramentu sv. ispovijedi,
– pričestiti se,
– izmoliti molitvu na nakanu sv. Oca.
Oprost se može zadobiti samo jedanput na dan, a kao pripravu na taj milosni događaj može se učiniti jednodnevni post i temeljitiji ispit savjesti kao priprava za svetu ispovijed, što naravno nije obvezno niti spada u uvjete za oprost. Sv. Franjo nam je ostavio u baštinu veliki dar od Gospodina i iskoristimo tu priliku i milost dobiti oprost od vremenitih kazni. Jer naš Bog je Bog milosrđa, Otac dobri koji nas ljubi iznad svega i čeka da mu dođemo raskajana srca.
Prošla su mnoga stoljeća od dana kada je sv. Franjo od Gospodina izmolio ovaj veliki dar i vjerujem da su milijuni vjernih prije nas iskoristili taj dar, pa ga ne bismo trebali niti mi odbaciti kao nešto što današnjem čovjeku i ovom vremenu ne treba, jer čvrsto vjerujem da nikada nije bio potrebniji. A ako ipak dođemo u napast misleći da mi nismo toliko grješni da bi nam trebao oprost, učinimo to za naše drage pokojnike i oni će nam sigurno biti zahvalni. A kada jednom naša duša bude tražila oprost kod Gospodina, možda se nađe netko u ovoj „dolini suza“ tko će nas se sjetiti i moliti za nas. Jer, sve što činimo iz ljubavi u ljubavi će nam se vratiti!
Neka nam svima Gospodin udijeli svoje milosrđe!

Crtice o sv. Antunu

sv. anteSvoj zemaljski život sv. Antun je završio 13. lipnja 1231. godine, a običaj je u Crkvi da se blaženika i svetaca spominjemo upravo na dan njihova rođenja za nebo. Zato je i antunovska pobožnost obilježžena brojem 13:

– u pjesmi Ak’ čudesa tražiš spominje se 13 životnih okolnosti, tj. prigoda u kojima se Svetac pokazao osobitim pomoćnikom;

– takozvana krunica sv. Antuna ima 13 otajstava;

– priprava za Svečev blagdan traje 13 tjedana, što se ne susreće kod štovanja drugih svetaca!

Mnogi od nas više ili manje revno dolazimo na pobožnosti sv. Antunu utorkom, no jeste li znali zašto baš taj dan? Naime, toga je dana 17. lipnja 1231. godine pokopan, a istoga su se dana na njegovom grobu dogodila prva čudesa. Ni to ne nalazimo u štovanju drugih svetaca.

Uoči blagdana Tijelova, možemo se uvijek sjetiti događaja u vezi s otajstvom Tijela Gospodnjeg. Svetac je jednom nevjernim kršćanima propovijedao o euharistiji i na njegovu riječ, u potvrdu istinitosti Euharistije, nijema je životinja pokleknula pred Presvetim.

o sv. antunu i magarcu

Zanimljivo je da se sv. Antun pokazao ne samo kao vrstan propovjednik u razotkrivanju krivovjerskih zabluda, nego se njegova ljubav prema bratu čovjeku pokazala u posredovanju u bračnim razmiricama i zabludama, osobito ondje gdje je vladala muška ljubomora. Uvijek je našao načina, ne samo da utješi žene, nego i da urazumi njihove muževe te u brakove i obitelji donese Božji mir.

U pjesmi Ak’ čudesa tražiš spominju se i nevolje. Odnosi se to na sve one bezizlazne, mučne i teške situacije života kada osjetimo da smo ‘stisnuti uza zid’. U tom kontekstu mogu spomenuti i probleme u braku i obitelji, izgubljene stvari, strahove u raznim situacijama, ali i vremenske nepogode, kao i bolesti… Do danas nisu sa sigurnošću utvrđeni počeci pobožnosti sv. Antunu kao nalazniku izgubljenih stvari, ali čini se da su uz same početke njegova štovanja.

Na svečanosti kanonizacije sv. Antuna, u Spoletu 1232., komisijski je bio prihvaćen niz čudesa ozdravljenja: ljudi zgrčenih ruku, izobličenih udova, hromi koji su mogli jedino puzati po tlu, izobličeni od kostobolje, paralizirani i padavičari, uzeti, slijepi, gluhi i nijemi – svi su oni po Svečevom zagovoru zadobili potpuno zdravlje. U južnoj Hrvatskoj majke vjernice svoju teško oboljelu djecu i zagovorom sv. Antuna ozdravljenu djecu zavjetuju Svecu te ih iz zahvalnosti kroz neko vrijeme oblače u franjevački habit.

Evo jednog čuda vezanog uz vremenske nepogode, a dogodio se u Bourgesu u Francuskoj: „Ni crkva ni javni trg nisu bili dosta veliki da prihvate silno mnoštvo svijeta koji se slegao sa svih strana da čuje Antuna. Stoga su bili prisiljeni izaći na otvoreno polje. To je u prvi čas izgledalo vrlo ugodno jer je bio vedar ljetni dan. No, kad se Antun uspeo na propovjedaonicu, nenadano je počelo nevrijeme: vjetar je zavitlao oblake, obzorje se smračilo, a munje i gromovi stadoše naviještati naglu oluju. Preplašen se svijet počeo razilaziti, u nastojanju da na bilo koji način uhvati malo krova nad glavom. Tada im Antun reče: ‘Budite samo dobre volje i ne mičite se s mjesta, pa neće na nas pasti kap kiše.’ Ljudi povjerovaše i svi ostadoše na svojim mjestima. Antun je nastavio propovijedati. Zapljuštala je gusta kiša, kao da se nebo spojilo sa zemljom, ali slušatelji Antunovi ostadoše suhi kao onomad Izraelci pri prelasku Crvenoga mora. A ostade suho i tlo na kojem su slušatelji sv. Antuna stajali.“

Štovanje sv. Antuna traje već više od sedam stoljeća,  a jedini je od svih svetaca dobio nadimak ‘svetac svega svijeta’. Štuju ga katolici istoga i zapada, kao i pravoslavci. Poznato je da su slušatelji njegovih propovijedi potajice rezali djeliće njegova redovničkog odijela kao relikvije. Bio je rječit, teološki školovan, no boležljivog i osrednjeg izgleda – ništa od toga ljudima njegovog vremena nije bilo važno, doli njegova ljubav prema svakome. Kad je umro, djeca su na ulicama Padove trčala i vikala: „Umro je naš svetac! Umro je naš svetac!“ Jedan od prvih očevidaca hodočašća na Svečev grob opisuje mnoštvo koje dolazi ‘u suzama i bosih nogu’, ‘predvođeno svećenstvom koje nosi križeve i zastave’. Hodočasnici su nosili svijeće, noć uoči blagdana proveli bi u bdjenju i onda ispovijedali svoje grijehe ispovjednicima kojih je jedva dostajalo za velike potrebe. Danas je Padova, uz Lourdes i Fatimu, najomiljenije hodočasničko mjesto na svijetu.

Za štovanje sv. Antuna vezana je i karitativna akcija „Kruh sv. Antuna“. Jeste li znali da se u našem franjevačkom samostanu na Kaptolu, gdje postoji pučka kuhinja, zahvaljujući ovoj u narodu popularnoj akciji, znao prehraniti i Tin Ujević?

I za kraj, jedna zanimljivost o jeziku sv. Antuna. Naime, 8. travnja 1263. godine, bio je određen za prijenos njegovih posmrtnih ostataka u novu grobnicu, sagrađenu u bazilici. Prije prijenosa valjalo je komisijski ustanoviti nije li grobnica možda provaljena, je li lijes s tijelom ostao zatvoren i zapečačećen i u kakvom su stanju posmrtni ostaci (tzv. rekognicija posmrtnih ostataka). Ta je dužžnost povjerena sv. Bonaventuri, tadašnjem Generalu Reda. On je s uzbuđenjem promatrao otvaranje grobnice, a onda mu je zastao dah, niz lice potekle suze! Cijelo je tijelo Svečevo bilo u prahu i kosti rastavljene, samo je glava još bila presvučena kožžom i pokrivena kosom. Usta su bila zatvorena. U njima nađoše jezik posve sačuvan i svježe crvene boje. Tada je sv. Bonaventura izgovorio ovu molitvu: „ O blagoslovljeni jeziče, koji si uvijek slavio Boga i poticao na njegovu hvalu! Sada se očito pokazuje kolike su tvoje zasluge pred Bogom!“ Svečev se jezik danas čuva kao posebna relikvija.

Namjerno završavamo s ovom crticom jer je sv. Antun poznat kao veliki ljubitelj i propovjednik Riječi za koju je rekao da je plodna, svespoznajna zemlja. Svoj zemaljski život proživio je poslušan toj Riječi u djelotvornoj ljubavi prema braći i sestrama svoga vremena. Neka i nama njegova ljubav prema Kristu postane uzor da jedni prema drugima budemo milosrdnog srca, dobrostivi, blagi, strpljivi te podnosimo jedni druge praštajući (v. Kol 3,12-13).

Nikolina Pavlović

(iz Dara broj 27, godina X., lipanj 2012.)

Snaga Duha – Duh Sveti puše gdje hoće i kako hoće…

snaga duha

Tko? Zbor Snaga Duha

Što? Šesti rođendan

Gdje? Župa sv. Antuna Padovanskog Našice

Zašto? Jer vole Isusa…

Šest je godina prošlo otkako je u župi nekoliko duša krenulo na probe pjevanja …Toni je predvodio skupinu zaljubljenika u duhovnu glazbu nešto „lakše“ provenijencije (čitajte duhovne šansone) u želji da se animiraju mladi na večernjoj misi…i tako, kako Duh Sveti puše gdje hoće i kako hoće…mlađe su zamijenili „još mlađi“duhom…mijenjali su se voditelji (na svakome hvala Gospodinu), svećenici (na svima zahvaljujemo OPET Gospodinu)…neki su članovi otišli trbuhom za kruhom, neki studirati, mnoge je život poveo drugim stazama…ali svima nam je bila (i još uvijek je) ista želja, koliko god ponekad nespojivi…godinama, naravima, stasom i glasom…čeznemo za sljedećim: slaviti Gospodina pjesmom…

Isus na prvom mjestu…a mi ćemo nekako…vodi nas On…pjevamo Mu… na misama,klanjanjima, na vjenčanjima (nekad i na ispraćajima najdražih)…kako nas Duh pozove…

Lijepo je što imamo jedni druge, jer osim što pjevamo Gospodu svom…znamo da možemo jedni za druge moliti, biti jedni drugima potpora. Najdraže nam je to izraziti pjesmom:

“Prožmi me vatrom svoga Duha
i učini me sebi sličnijim.

Slomi me i uzmi svaki dio mog života
Ti me, Gospodine, upotrijebi.”

U Našicama, na blagdan Duhova 2016. godine.

Sretan rođendan svim članovima „Snage Duha“…a vi, ako vam zatitra srce, dođite nam, slavite s nama Gospodina !

P.S. Violine, gitare, bubnjevi ( mogu i frulice, triangl)…sve je dobrodošlo…

IMG_1680

1 2