Objave od: fra Zoran

XVI. DANI FRANJEVAČKE KULTURE U NAŠICAMA 2019.

7

Ovogodišnja kulturno-vjerska manifestacija Dani franjevačke kulture (DFK) održana je 2. – 19. svibnja u suorganizaciji Franjevačkog samostana u Našicama, Zavičajnog muzeja Našice, Ogranka Matice hrvatske i Udruge za hrvatsku povjesnicu u Našicama. Bila je to prigoda za upoznavanje javnosti s kulturno-povijesnim, znanstvenim, prosvjetnim i duhovnim djelovanjem franjevaca u gradu i župi prepoznatljive franjevačke prisutnosti. Sadržajno raznolik i bogat program započeo je 2. svibnja u Izložbenom salon Zavičajnog muzeja Našice predavanjem Vladimira Mateka, veleposlanika u mirovini, na temu „Povijest župe jaseničke i obitelji Matek: ususret knjizi o 100. obljetnici naseljavanja Brezika Našičkog“. Riječima dobrodošlice, uime suorganizatora nazočne su pozdravili ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice Silvija Lučevnjak i samostanski vikar fra Oktavijan Nekić. Riječju i slikom nadahnuto je prikazano djelovanje jaseničkih franjevaca i raseljavanje Matekovih, njihove povijesne sudbine, današnje veze i rodoslovlje.

1

Program DFK nastavljen je 8. svibnja predstavljanjem „Zbornika o Jerolimu Lipovčiću“ – radovi sa znanstvenog skupa „Tihi pregaoci – Jerolim Lipovčić i njegovo doba”, održanog u Našicama 5. – 6. svibnja 2016. Vrijednu znanstvenu knjigu u izdanju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu predstavili su urednica dr. sc. Tamara Tvrtković i povjesničar dr. sc. Milan Vrbanus. Našički župnik i gvardijan iskazao je posebno zadovoljstvo objavom Zbornika jer je on kruna znanstvenog skupa kojim doprinos fra Jerolima životu i radu franjevaca postaje dostupan javnosti. Predstavljači su istaknuli radove dvojice velikih poznavatelja franjevačke kulture – fra Emanuela Hoška i prof. Pavla Knezovića te radove Silvije Lučevnjak i Renate Bošnjaković koji se bave životom i radom našičkih franjevaca u 18. stoljeću, kao i knjižnicom Franjevačkog samostana sv. Antuna Padovanskog. Obilježavanje 300. obljetnice njegova rođenja osvijetlilo je Lipovčićev lik i djelo te ozračje franjevaštva u burnim vremenima hrvatske i slavonske povjesnice.

2

U sklopu DFK održan je 12. svibnja poslije večernje svete mise u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog koncert mješovitog pjevačkog zbora Hrvatskoga kulturnog društva „Lisinski“ iz Našica povodom 130. godišnjice utemeljenja Društva, uz izvođenje pjesama iz Kantuala o. Filipa Vlahovića Kapušvarca. Koncert je započeo himnom Društva “Prosto zrakom” Vatroslava Lisinskog, a nastavljen duhovnim skladbama: “Dva madrigala”, “Signore delle Cime”, “Falen Isus”, “Locus iste”, “Ave Maria”, “Samo Bog je ljubav moja”, “Tebi pjevam” i “Bliže, o Bože moj”. Izvedena je i pjesma “Poslan bi anđel Gabrijel” iz kantuala o. Filipa Vlahovića Kapušvarca, iz 1734. godine.Zboru je na suradničkom slavljenju velikih vjerskih svetkovina i koncertima tijekom liturgijske godine zahvalio gvardijan fra Zoran Bibić, nazočnima je dobrodošlicu poželio predsjednik Društva Hrvoje Šleder, a nastup je pripremio i zborom ravnao dirigent prof. Ivan Krajačić.

4

U Izložbenom salonu Zavičajnog muzeja Našice 13. svibnja održao je dr. sc. Robert Skenderović (Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu) predavanje “In memoriam – o. Franjo Emanuel Hoško, istraživač povijesti slavonskih i našičkih franjevaca”. Prikazao je Hoškovo dugogodišnje bavljenje poviješću franjevaca kopnene Hrvatske, koje zaokružuje sliku franjevačkog pastoralnog, kulturnog, znanstvenog i društvenog djelovanja. Upozorio je na njegovo istraživanja povijesti visokoga školstva te znanstveno vrednovanje franjevačkih prinosa hrvatskoj crkvenoj i nacionalnoj povijesti. Njegov iznimno velik historiografski rad obilježava oko 150 bibliografskih jedinica. Većina njegovih radova vezana je uz povijest franjevaca na hrvatskom prostoru, osobito slavonskih franjevaca u 17. i 18. st. te franjevačko školstvo. Znanstveno obrađujući franjevačku povijest na hrvatskom tlu, otvarao je nove prostore za proučavanje crkvene i nacionalne povijesti, a vrijedna iskustva toga rada pretakao u konkretnu životnu stvarnost Crkve. Neumorni fra Emanuel Franjo Hoško, franjevac-svećenik, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba, blago je u Gospodinu preminuo 1. siječnja 2019. u hospiciju „Marija Krucifiksa Kozulić” u Rijeci, u 79. godini života, 63. redovništva i 54. svećeništva.

3

DFK završili su u nedjelju 19. svibnja, poslije večernje sv. mise u našičkoj crkvi sv. Antuna Padovanskog predstavljanjem knjige mr. sc. Miroslave Hadžihusejnović Valašek „Hodi k meni, puče dragi : hrvatske duhovne pjesme franjevačkih rukopisnih kantuala prve polovice 18. stoljeća“. Bogata tradicija hrvatskoga crkvenog pučkog pjevanja, nadasve ovaj uzorno urešen kantual ili pjevnik, pokazuju da je pjevanje važan čimbenik kulturnog i duhovnog bića našega naroda te zoran svjedok zvonkosti, ljepote i bogatstva hrvatskoga jezika. Reprezentativno izdanje ove knjige ovjekovječuje i javnosti predočuje Kapušvarčeve kantuale kao vrijedno barokno glazbeno blago koje posjeduju franjevci u Slavoniji. Ovim je izdavačkim projektom povijest hrvatske književnosti, posebno duhovne poezije, obogaćena jedinstvenom građom i novim vrijednim podacima, otkriva položaj tih pjesama u povijesti hrvatske književnosti, njihovu umjetničku, odgojnu i vjersku vrijednost, podrijetlo, autorstvo i dr. Ovom knjigom oživljava potonuli svijet crkvenog folklora i otima zaboravu hrvatske duhovne pjesme u kantualima prve polovice 18. st., Filipa Kapušvarca iz Našica i Antuna Sandukčića iz Vukovara, pozivajući suvremene čitatelje i slušatelje na izvor žive riječi pretočene u „pisme“ početnim stihom pjesme br. 31: Dođi k meni, puče dragi! – navodi akademik Josip Bratulić. Knjigu su predstavile suradnice projektnog tima Silvija Lučevnjak i Marija Pepelko uz slikokazni prikaz notnih zapisa iz kantuala ili pjevnika.

5   6

DFK zrcale kamenčiće u mozaiku višestoljetne prisutnosti franjevaca u našem gradu, župi i domovini, osvjetljavaju njihov suživot s narodom, duhovnost, znanost i postojanost.

Marija Pepelko

 

 

  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PUTEVIMA SV. IVANA PAVLA II. U POLJSKU 23-27.travnja 2019.

poljska_istaknuta

U noćnim satima 23. travnja 2019. godine 20-ak hodočasnika Župe sv. Antuna Padovanskog iz Našica smjestilo se u autobus broj 3 i krenulo u Poljsku putevima sv. Ivana Pavla II..

Ušli smo u autobusu u 3,00 sata i uputili se prema Virovitici pa za Mađarsku, ali na početku odmah problem, pojavio se kvar na autobusu. Sat i pol stajali smo u Cabuni čekajući da majstor otkloni kvar. U 60-ak hodočasnika u autobusu polako se uvukao nemir i nervoza, uz pitanja: trebamo li ići na tako daleki put?, hoće li autobus biti ispravan za daljnje putovanje? Ipak smo nastavili put prema Mađarskoj, a naš stručni vodič Slavo Mandurić zaželio je svima ugodan nastavak puta i polako nas počeo uvoditi u sve znamenitosti koje ćemo obići i što ćemo sve doživjeti.

Kako smo se zbog kvara odvojili od ostala dva autobusa, uvidjeli smo da u Pannonhalme nećemo stići na euharistijsko slavlje koje je predviđeno za 10,00 sati, ali „čovjek snuje, a Bog određuje“i tako se i nama sve posložilo Božjom voljom, te su i prva dva autobusa bila u zaostatku s vremenom i nisu stigli na vrijeme u Mađarsku pa smo svi (3 autobusa – 170 hodočasnika) prisustvovali sv. misi u 11,30 sati u opatiji Pannonhalma. Ulaskom u dvorište benediktinskog samostana (drugi po veličini u Europi) ostali smo zadivljeni zdanjem i vrtom. Naime, samostan je smješten na visini 282 m i jedan je od najstarijih spomenika u Mađarskoj, vjeruje se da je u podnožju toga brda rođen sv. Martin po kojem je brdo i nazvano, a po njemu i Opatija na Martinovom brdu. Opatija je uvrštena u UNESCO-vu svjetsku baštinu od 1996. godine. Svetu misu predvodio je Ivica Žuljević, prepošt požeškog Stolnog kaptola sv. Petra, koji je istaknuo da smo na biskupijskom hodočašću putevima našeg sv. pape Ivana Pavla II., osnivača Požeške biskupije i da se njemu utječemo, jer putovanje s njim bit će nam lagano, radosno i milosno.

Nakon kratkog razgledavanja opatije nastavili smo put preko Beča, Brna sve do Krakowa. U večernjim satima stigli smo na odredište i smjestili se u hotel kako bismo počinuli nakon dugog putovanja.

Drugi dan hodočašća započeli smo obilaskom Rudnika soli Wieliczka, podzemni grad urezan u stijeni od soli, ulaskom u podzemlje baš kao u knjizi JulesaVerna Put u središte Zemlje. Naime, u rudniku soli stolna sol se poizvodila od 13. stoljeća do 2007. godine. Rudnik je dubine do 327 metara, na 9 katova, a dužine preko 300 km, za posjetitelje je dopušten obilazak do 3 kata, i to se smatra tek 1% rudnika. Prema poljskoj legendi za otkriće rudnika u 13. stoljeću zaslužena je kraljica Kinga, kći hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. i žena poljskog kralja Boleslawa Skromnog. Naime, kraljica je svoj zaručnički prsten bacila u mađarski rudnik soli nakon čega ga je rudar pronašao u Wieliczki. U odaji Janowice nalaze se skulpture od soli i predstavljaju rudara koji u grumenu soli vraća prsten kraljici Kingi. Najljepše što smo u rudniku soli vidjeli zasigurno je Kapela blažene Kinge, izgrađena od soli, najakustičnija građevina u Europi, ujedno i najveća podzemna crkva na svijetu, smještena na dubini od 200 metara. Najuzbudljiviji dio obilaska rudnika bio je povratak na površinu zemlje, u skupinama po 9 osoba rudarskim dizalom vraćali smo se u stvarnost.

Poslije Wieliczke uputili smo se u Krakow, važan kulturni, gospodarski i turistički centar. Tijekom obilaska grada vodila nas je simpatična turistička vodičica Katarina, koja je istaknula da je Krakow jedan od najstarijih poljskih gradova, smješten na obalama rijeke Wisle u dolini Karpata, a na prostoru današnjeg Krakowa živjeli su Bijeli Hrvati, naši preci. Prema legendi grad je osnovao vojvoda Krak koji je na tom mjestu ubio zmaja. U 10. stoljeću osamostalila se dinastija Pjastovića i osnovala prvu poljsku državu s Krakowom kao glavnim gradom. Na brdu Wawelu grade se kraljevski dvorac i katedrala sv. Stanislawa i Waclawa, koja se smatra poljskim nacionalnim svetištem i u njoj su pokopani poljski kraljevi i mnogi istaknuti Poljaci. Nakon obilaska brda Wawela i katedrale uputili smo se na Glavni trg (Rynek Glówny), najveći trg srednjovjekovne Europe, kojim dominiraju dva tornja gotičke Katedrale sv. Marije s najvećim gotičkim oltarom u Europi, no mi ga zbog restauriranja nismo mogli vidjeti i fotografirati. Svakog punog sata, s višeg tornja katedrale čuje se zvuk trube u spomen na trubača iz 13. stoljeća, koji je ubijen metkom u grlo dok je obavještavao mještane da Mongoli dolaze napasti grad.

U Katedrali sv. Marije imali smo svetu misu koju je predvodio biskup mons. Antun Škovrčević. Upitao nas je metaforički kako naše noge, misleći pritom na naše duhovne noge, tj. tražimo li našeg Gospodina u svemu što nas okružuje. Nakon sv. mise prošetali smo ulicama Krakowa do naših autobusa i vratili u hotel na okrjepu i počinak.

Trećega dana uputili smo se na Kalvariju Zebrzydowsku, grad u južnoj Poljskoj, osnovan 1617. godine u cilju osiguravanja mjesta za stanovanje brojnim hodočasnicima i posjetiteljima vjerskog kompleksa Kalvarije. Oko crkve Djevice Marije nalazi se hodočasnički park Kalvarija Zebrzydowska, uz križni put u dužini 7 km² pa se to mjesto naziva i Poljska Golgota. Na križnom putu ima 42 crkve i kapele, koje je Karol Wojtyla rado posjećivao. U Bazilici sv. Djevice Marije, koja je franjevačka crkva, ili kako bi Poljaci rekli bernardinska, imali smo svetu misu, a u kapelici pokraj glavnog oltara izložena je slika Majke Božje pred kojom se papa Ivan Pavao II. često molio. Fratar koji nas je dočekao i proveo po samostanu ispričao nam je sve znamenitosti Kalvarije, ali najsnažnije nam se u utisnula u dušu priča o Karolu Wojtyli kao dječaku od 9 godina, koji je nakon majčine smrti došao s ocem na hodočašće u Kalvariju Zebrzydowsku i pred slikom Gospinom otac mu je rekao kako je od sada ovo njegova Majka. Stoga se smatra da je njegov moto „TOTUS TUUS“, koji ga je obilježio cijeloga života, nastao upravo ondje. Ivan Pavao II. posvetio je svoj život Mariji riječima: „Totus tuus ego sum!“ (Cijeli sam tvoj).

Nakon obilaska bazilike s kapelicama te kratkog boravka u prekrasnom dvorištu franjevačkog samostana uputili smo se u Wadowice, rodno mjesto Ivana Pavla II., koje nas je oduševilo. Pored crkve krštenja Ivana Pavla II. veliki je spomenik pokojnog pape uz kojeg smo se zajednički fotografirali. Pored crkve je i rodna kuća Ivana Pavla II., koja je danas muzej. Unutrašnjost crkve je predivna, zidovi i stropovi oslikani freskama koje prikazuju svih 14 enciklika koje je Ivan Pavao II. objavio, zatim krstionica u kojoj je kršten. Imali smo osjećaj kao da je zaista s nama i sam papa na putu. Vodič p. Ilija Grgić, redovnik Družbe Misionara Krvi Kristove, istaknuo nam je da je Ivan Pavao II. tri puta posjetio Poljsku i svoje rodne Wadowice, ali 2002. godine kada je već bio jako bolestan i fizički mu se bilo teško kretati, tada je helikopterom letio iznad Wadowica i iz zraka blagoslovio svoj rodni grad i sve njegove mještane, kao i cijelu rodnu domovinu. U Wadowicama smo imali priliku probati nadaleko poznate njihove krempite, koje je i papa IvanPavao II. obožavao.

Uputili smo se za Krakow u popodnevnu šetnju i odmor.

Četvrtog dana našeg hodočašća posjetili smo najveće Marijansko (Gospino) svetište u Poljskoj, Jasnu Goru sa slikom Gospe Chestochowske (bizantska ikona), koji se nalazi u gradu Chestochowa. Predmet štovanja je crna slika Marije s djetetom u crkvi Rođenja Marijina unutar pavlinskog samostana koji je 1906. godine proglašen bazilikom. Crkva je građena u 15. stoljeću, a u 17. i 18. stoljeću je uređena u baroknom stilu. Oko svetišta je Križni put kojim smo pošli i uz svaku postaju zastajali i razmatrali što je sve naš Gospodin za nas pretrpio.

Svetu misu u kapeli s Gospinim likom u crkvi Rođenja Marijina predvodio je biskup mons. Antun Škvorčević koji je u propovijedi istaknuo da je Isusova majka i naša Majka, ali napominje da Gospa i nama govori da slušamo Njezina sina, te nas je upitao kako naša duša, jer nas na ovom hodočašću Isus vodi k istini, On je pobijedio smrt na križu. Slušajući biskupove riječi, u misli su mi došle riječi sestre Faustine koja je u svome Dneviku zapisala: „…da bi se čuo Božji glas treba „ušutkati“ dušu i šutjeti, ne turobnom tišinom, već tišinom duše, sabranošću u Bogu“.

Nakon svete mise imali smo nekoliko slobodnih trenutaka za osobne molitve pred slikom Gospinom s djetetom Isusom u naručju. Ispunjeni milinom u srcu osjećali smo se kao na našem Trsatu. Na oltaru uz sliku Gospinu s lijeve strane nalazi se papin pojas koji je imao na sebi kobnog 13. svibnja 1981. godine kada je na njemu atentat izvršio Turčin Mehmet Ali Aḡca, a s desne strane slike nalazi se papina zlatna ruža koju je poklonio ovom svetištu. Nakon cjelodnevnog boravka na Jasnoj gori, koji nam je donio puno milosti, uputili smo se prema svojim autobusima i nastavili put Krakowa.

Petog (posljednjeg) dana našeg hodočašća posjetili smo Svetište Ivana Pavla II., koje se još naziva „Ne bojte se“, što se povezuje s prvom inauguracijskom misom od 22. listopada 1978. godine, koju je na Trgu sv. Petra papa započeo ovim riječima: „Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite Njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe i razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!“

Inicijativu za izgradnju centra pokrenuo je krakovski kardinal Stanislaw Dziwisz, bivši osobni tajnik pape Ivana Pavla II., temeljni kamen postavio je papa Benedikt XVI. tijekom svoga pohoda Poljskoj 2006. godine. Svetište se nalazi blizu kamenoloma u kojem je u mladosti Ivan Pavao II. radio, to se zemljište valovita izgleda naziva „bijelo more“ zbog odlaganja sode iz rudnika. Unutrašnjošću crkve dominira beton, a mozaike glavnog oltara, zidova i kapelica izradio je slovenski umjetnik isusovac Marko Ivan Rupnik. U „američkoj“ kapelici, jednoj od pokrajinskih kapelica crkve, izložena je papina krvava haljina iz atentata na blagdan Gospe Fatimske (13.5.1981.), koji je počinio Turčin Mehmet Ali Aḡca, kada je pištoljem pucao u papu i ranio ga u trbuh, kažipst i lakat. Stajati pred tom haljinom, razmišljati koliko smo svi krhki i ranjivi, ali po primjeru pape shvatiti i kada te napadnu oprostiti baš kako je i on postupio, toliko nas približuje našem Spasitelju, jer i Njega su razapeli, a on je tražio oprost. Promatrajući haljinu i osluškujući sve oko sebe, dolazilo nam je u svijest da smo zaista u tjednu blagdana Božjeg Milosrđa i da je naš Gospodin pravedan i milosrdan, te da si to stalno trebamo posvješćivati i težiti Njegovoj prisutnosti.

Uz svetište Ivana Pavla II., nalazi se kompleks svetišta Božanskog Milosrđa, uz grob svete Faustine i samostan u kojem je živjela. Kako smo svetište Božanskog Milosrđa posjetili uoči istoimenog blagdana, bili smo jedni od brojnih hočasnika koji su htjeli posjetiti grob sv. Faustine i pokloniti joj se, a ujedno osjetiti milost kojom i nas same dariva Bog. U kapelici sv. Faustine, u kojoj se nalaze njezine relikvije, imali smo svetu misu. Prije mise posjetio nas je kardinal Stanislaw Dziwisz koji je slavio 80. rođendan, ali je istaknuo da je upravo na današnji dan prije 5 godina Ivan Pavao II. proglašen svecem. U tome trenu pomislila sam si koja je to milost biti ovdje, Gospodin nas je pozvao na ovo hodočašće i mi smo se rado odazvali. Poslije sv. mise p. Ilija Grgić, redovnik Družbe Misionara Krvi Kristove, pripremio nas je za obilazak groba sv.Faustine, te nam je istaknuo da ne moramo biti učeni da bismo osjetili Božju milost, jer je sestra Faustina imala samo 3 razreda osnovne škole i obavljala najčasnije službe: portirka, vrtlarica i kuharica, za mnoge neučena djevojka, ipak primila najveće milosti. Njoj se Isus objavio i rekao joj da zapisuje sve što joj kaže, i upravo taj Dnevnik je naslijeđe svim vjernicima, ali i štivo koje proučavaju najveći teoretičari ovog vremena.

Obilaskom groba sv. Faustine završilo je naše hodočašće u Poljskoj i polako smo se, uz Božju pomoć, vratili u Hrvatsku i svoj dom. Vjerujem da se niti jedan hodočasnik ne vraća isti, da nam svima u ušima odzvanjaju riječi našeg biskupa koji nam je u propovijedima često spominjao da se obraćamo našoj Nebeskoj Majci da nam izmoli jakost u vjeri i snagu u nošenju životnih križeva.

Danijela Buljan

 

 

 

PROSLAVA DANA BRAKA U NAŠOJ ŽUPI

1

Svjetski dan braka u našoj Župi proslavljen je u nedjelju 10. veljače obnovom bračnih zavjeta i misnim slavljem koje je predvodio fra Franjo Tomašević uz koncelebraciju fra Zorana Bibića. Na slavlju je bilo prisutno 22 bračna para, članovi njihovih obitelji te mnogobrojni vjernici. Poslije homilije uslijedio je obred obnove bračnih zavjeta u kojem je fra Zoran pozvao bračne parove koji slave okrugle obljetnice braka da uz zapaljenju svijeću obnove svoje bračne zavjete te na taj način iznova posvjedoče vrijednost sakramenta ženidbe, bračnog života i ljubavi. Obred obnove bračnih zavjeta završio je svečanim blagoslovom za bračne parove koje slave okrugle obljetnice braka ali i za sve druge koji su došli na misno slavlje.

Među okupljenim supružnicima bilo je onih najmlađih koji su slavili 10 godina braka, pa sve do dijamantnih jubilaraca. Na kraju svete mise župnik je posebnu čestitku uputio najstarijem bračnom paru iz Gornje Motičine, Dragutinu i Kati Klaban koji su se vjenčali u župnoj crkvi prije 63 godine, Lojziki i Stjepanu Brleg koji obilježavaju 52 godine braka te Ivanki i Antunu Tomac koji su vjenčani u župnoj crkvi upravo 10. veljače prije 51 godinu.

Prigodno druženje i podjela uspomena u organizaciji Župne obiteljske zajednice nastavilo se poslije svete mise u dvorani “Emaus”.

HODOČAŠĆE U SVETU ZEMLJU 6-13. studenog 2018.

istaknuta

              U noćnim satima 6. studenoga 2018. godine 60 hodočasnika Župe sv. Antuna Padovanskog iz Našica i nekolicina iz okolice Našica (Orahovica) uputilo se na osmodnevni hod Isusovim stopama u Svetoj Zemlji. Hodočašće u Isusovu zemlju organiziralo je Hrvatsko katoličko liječničko društvo Podružnica Našice s Putničkom agencijom “Mihael” iz Varaždina. Za stručno vodstvo naše grupe bio je zadužen mladi vodič Vlado Rukavina, a duhovni voditelj bio nam je naš župnik fra Zoran Bibić.

              U dva sata u noći smjestili smo se u autobus i uputili do Mađarske, točnije zračne luke u Budimpešti kako bismo ušli u zrakoplov za Tel Aviv. U popodnevnim satima sletjeli smo u Izrael, a u zračnoj luci dočekala nas je predstavnica agencije gđa Berta Belson, koja je bila na raspolaganju cijeloj grupi u slučaju kakvih poteškoća. Nakon riječi dobrodošlice uputili smo se autobusom u Betlehem, prvo odredište našeg hodočašća.

              Smještanjem u Hotelu Betlehem, nakon kratkog osvježenja u hotelskim prostorima za sastanke imali smo prvu svetu misu u Svetoj Zemlji. Fra Zoran je u propovijedi istaknuo da trebamo biti zahvalni što smo sretno stigli na to sveto tlo, te istaknuo da možda u ovom trenu umorni od puta još nismo svjesni gdje se nalazimo, ali ujutro kad se probudimo, shvatit ćemo koliku smo milost i blagoslov dobili jer smo na tlu koje toliki žele posjetiti, a nisu u mogućnosti.

              Prvo mjesto koje smo posjetili sljedećeg jutra bila su “Pastirska polja” ili grad Beit Sahour (kuća stražareva), mjesto udaljeno 2 km istočno od Betlehema. Vodič nam napominje da je u ovom kraju još kralj David čuvao stada ovaca svog oca kada ga je Samuel pomazao, te da je na tim poljima tri generacije ranije njegova prabaka Ruta prikupljala pšenicu slijedeći Boazove žeteoce. Nekoliko stoljeća kasnije, kada je došlo vrijeme da Sin Čovječji dođe na Zemlju, upravo se na ovom mjestu prvi put objavilo Isusovo rođenje. Ovdje nam je Vlado pročitao nekoliko redaka Lukinog evanđelja: “U tom istom kraju boravili su pastiri; noćivahu pod vedrim nebom, bdijući nad stadom svojim. Najedanput im pristupi anđeo Gospodnji, i sjaj ih Gospodnji obasja, pa se vrlo uplašiše. Anđeo im reče: Ne bojte se, jer vam, evo, donosim Radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovom gradu rodio Spasitelj-Krist, Gospodin.” (Lk, 2, 8-11). Na stijeni koja se izdiže iznad ruševima na “Pastirskim poljima” franjevci zaduženi za upravljanje Svetom Zemljom izgradili su crkvu Gloria in excelsis Deo, koja slavi prvu objavu Kristova rođenja. Nakon obilaska “Pastirskih polja” uputili smo se u Baziliku rođenja Isusova, koja je danas u vlasništvu Grčke pravoslavne patrijaršije u Jeruzalemu, Armenske jeruzalemske patrijaršije i Kustodije Svete Zemlje, tj. franjevaca koji u ime Svete Stolice i Katoličke Crkve čuvaju sveta mjesta. U Bazilici rođenja Isusova, u spilji sv. Jeronima, imali smo svetu misu u kojoj nam je fra Zoran istaknuo da je ovo “Božićna misa”, jer se ovdje uvijek slavi rođenje Isusa, te da će nam ove godine slavlje Božića u vlastitim domovima i obiteljima biti sasvim drukčije, svetije, duhovno snažnije. U 12,00 sati sudjelovali smo u franjevačkoj procesiji sa svijećama iz crkve sv. Katarine, sve do spilje s mjestom rođenja Isusova. U spilji se nalazi srebrna zvijezda s natpisom “Ovdje je Djevica Marija rodila Isusa Krista”. Stajanje na tom mjestu obuzelo je naše misli i dušu nekom blagošću i mirom, postali smo svjesni da smo na mjestu gdje je naš Isus rođen i položen u jasle. U trenu kad je fra Sandro Tomašević, koji je na službi u Betlehemu, molio na hrvatskom jeziku Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, s neizmjernim ponosom i čašću izgovarali smo molitve, predavajući sve naše nakane i molbe s kojima smo došli u pohode Novorođenom, našem Kralju.

              Nakon svečane procesije i zahvale uputili smo se u Ein Karim, u crkvu Pohođenja Blažene Djevice Marije sv. Elizabeti (mjesto Marijina hvalospjeva “Veliča”). Nakon uspinjanja mnoštvom stepenica pod jesenskim pljuskom došli smo pred crkvu i ostali zadivljeni dvorištem i atrijem oko crkve, naime cijeli dvorišni zid popločen je keramičkim pločama hvalospjeva “Veliča” na mnogim svjetskim jezicima. U dvorišnom natkrivenom prostoru Vlado nam iščitava biblijski tekst susreta dviju rođakinja, a nas preplavljuje snažan doživljaj tog trenutka. S neskrivenim oduševljenjem slijedili smo vodiča, upijajući svaku izgovorenu riječ i nastojali je uskladiti s osobnim biblijskim predznanjem. U dvorani posvećenoj Blaženoj Djevici Mariji otpjevali smo hvalospjev “Veliča” te napustili predivan prostor crkve i uputili se u crkvu sv. Ivana Krstitelja, gdje je na službi i naš fra Josip Ivkić. U dvorištu samostana nalaze se ploče sa Zaharijinim hvalospjevom “Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov” na mnogim svjetskim jezicima, naravno i na lijepom našem hrvatskom. Crkva je izgrađena na mjestu gdje je prema predaji bila Zaharijina i Elizabetina kuća u kojoj je Ivan Krstitelj rođen. Podno oltara obišli smo mjesto Ivanova rođenja i time ostvarili plan drugog dana boravka u Svetoj Zemlji. Puni snažnih utisaka vratili smo se u hotel.

              Trećeg dana uputili smo se u Al-Eizariyu, tj. u Betaniju, mjesto poznato po čestim odlascima Isusa kod Lazara i njegovih sestara Marte i Marije. U jednoj od križarskih kapelica imali smo svetu misu tijekom koje nas je fra Zoran podsjetio na susrete Isusa i njegovih dragih prijatelja Lazara, Marte i Marije, na uskrsnuće Lazara, te na opomenu Marti koja je stalno posluživala kako je Marija “bolje izabrala” jer je sjela do Isusovih nogu i upijala svaku Njegovu izgovorenu riječ. U tom trenu zapitala sam se: koja sam ja od sestara – Marta koja je uvijek u nekom poslu, ili Marija koja ima vremena za Učitelja? Poslije mise obišli smo Lazarov grob iz kojeg ga je Isus uskrsnuo. Napuštajući Betaniju, uputili smo se kroz Judejsku pustinju prema rijeci Jordan, za koju smo imali očekivanja da je velika, snažna rijeka, a kad smo stigli do nje, iznenadili smo se uvidjevši kako je rijeka Jordan tek plitki blatnjavi potok. Na obali rijeke Jordan obnovili smo svoje krsne zavjete, a fra Zoran nas je vodom iz Jordana polio po glavi uz riječi: “Sjeti se svoga krštenja u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Amen.” Nakon obnove krsnih obećanja i zajedničkog fotografiranja uputili smo se duž obale Mrtvog mora do tvrđave Masada, mjesta drevnih palača i utvrda u južnom okrugu Izraela na vrhu izolirane visoravni. U Masadi je nakon Prvog židovsko-rimskog rata i opsade tvrđave od strane postrojbi Rimskog Carstva došlo do masovnih samoubojstava sikarijskih pobunjenika, koji su radije birali smrt nego predaju. Poslije Masade posjetili smo Kumran ili Khirbet Qumran, naselje u kojem su se skrivali svici (spisi Esena) u pećinama golih pustinjskih litica. U Kumranu smo imali stanku za okrjepu, a poslije odmora uputili smo se prema Mrtvom moru poznatom kao “Slano more”. Smješteno je u Jordanskoj dolini, glavni pritok mu je rijeka Jordan, dugačko je 67 km, a široko 18 km (na svojoj najširoj točki), a njegova površina i obale su 422 m ispod razine mora, što je ujedno najniža nadmorska visina na Zemlji. Kako su poznate televizijske reklame gdje ljudi sjede u Mrtvom moru i čitaju novine tako smo se i mi okušali u plutanju morem. Za kraj vrućeg pustinjskog dana ostavili smo posjet gradu Jerihonu, jednom od najstarijih gradova na svijetu, s dokazima o njegovoj naseljenosti koja seže i do 10 000 prije Krista. Kroz Jerihon Isus prolazi i liječi slijepog prosjaka, te sa “smokve “ zove niskog Zakeja da mu kaže da će danas boraviti u Njegovoj kući, a s prekrasnog vidikovca vidjeli smo i mjesto Isusove 40-dnevne kušnje u pustinji. O Jerihonu piše Knjiga o Jošui koji je vodio izabrani narod u Obećanu  zemlju i naišao je na veliki otpor utvrđenog grada Jerihona (Jš 6,1-20). Jošua je slika Isusa koji vodi Crkvu kao novi Izrael u Kraljevstvo nebesko. Izvorno Jerihon znači „grad mjesec“ (simbol tame, grijeha i poganstva). Jerihonske zidine morale su pasti da bi područje u kojem je vladalo poganstvo i idolopoklonstvo pripalo Gospodinu. Izrael je bio poslušan Njegovoj riječi, obilazio je sedam dana grad, trubio trubljom i nosio Kovčeg saveza tako da se grad na kraju srušio, a narod predao (Jš 6,1-20). Nakon kratkog zaustavljanja u Jerihonu nastavili smo put Betlehema gdje se rodio kralj David (Knjiga Samuelova), a prema Matejevu, Lukinu i Ivanovu evanđelju ondje se rodio i Isus Krist, u štalici na slamici. Uslijedio je zatim povratak u hotel.

              Četvrtog dana našeg boravka u Izraelu u planu obilaska bio je “Sveti grad”–Jeruzalem. Prvo odredište koje smo posjetili bila je Crkva sv. Petra „in gallicantu – kod pijetlova pjeva“. Kao što i sam naziv crkve kaže, to je mjesto gdje je sv. Petar tri puta zanijekao Isusa. Smatra se da je to prostor u kojem je boravio veliki svećenik (Kajfa) pred kojeg je Isus bio doveden iz Getsemaskog vrta na ispitivanje. U spiljskim prostorijama obišli smo mjesto gdje je Isus boravio cijelu noć kad je bio zatočen prije odvođenja na suđenje. U dvorištu oko crkve još uvijek su vidljivi ostaci stepenica iz Isusova doba i lako smo si mogli dočarati noć i dolazak Isusa na ispitivanje. Nakon toga uputili smo se u Cenaculum, tj.u Dvoranu posljednje večere, danas taj prostor pripada državi Izrael, u Dvorani se ne smiju služiti mise, jedino je papa Ivan Pavao II. smio ondje imati svetu misu i jednom godišnje na Veliki Četvrtak dopušteno je franjevcima održavanje obreda Velikog četvrtka. Prostor Dvorane ima obilježja džamije, a ispod dvorane je sinagoga. Na tom svetome mjestu naš je vodič Vlado spomenuo 5 bitnih značajki Dvorane, a to su: Isus na posljednoj večeri ovdje ustanovljuje euharistiju, tu je ustanovio i svećeništvo, izabrao je apostala Matiju umjesto Jude Iškarijotskog, Uskrsli Krist ovdje se objavio učenicima i nevjernom Tomi, a nakon 50 dana sišao je u Dvorani Duh Sveti na apostole. Iz Dvorane posljednje večere uputili smo se na Sion u crkvu Gospina usnuća, gdje smo imali svetu misu na kojoj su nam se pridružila tri mlada franjevca na školovanju i službi u Jeruzalemu, a to su fra Gabrijel Bošnjak, fra Ivan Bogati i fra Luka Banović. Nakon mise prošetali smo židovskom četvrti do Zida plača, najsvetijeg židovskog vjerskog mjesta u jeruzalemskom Starom gradu. Zid je dobio ime po tome što su se Židovi okupljali na jedinom zidu izgubljenog svetog hrama nakon rimskog uništenja Jeruzalema. Oko Zida smo vidjeli mnoštvo Židova koji su odavali počast i u pukotine između kamenja stavljali papiriće s osobnim željama i molbama. I mi smo pristupili Zidu jer dodirnuti kamene blokove iz Isusova doba, osjetiti dašak prošlosti nije moguće svaki dan.

              U popodnevnim satima došli smo do Bazilike Svetoga groba (često se naziva i Crkva Uskrsnuća), kršćanske crkve unutar zidina Staroga grada, gdje je na službi i naš fra Siniša Srebrenović. U Bazilici se nalazi nekoliko svetišta: golgotska kapelica, Stijena pomazanja, 3 postaje Križnog puta i Isusov grob, tj. mjesto pokapanja u grob i uskrsnuća. Baziliku je izgradio Konstantin I. Veliki tijekom 4. stoljeća, nakon što se obratio na kršćanstvo koje je pretvorio u službenu religiju Rimskog Carstva. Konstatinova majka Helena pronašla je mjesto Isusova raspeća, ali i same ostatke Križa, te se unutar Bazilike nalazi Kapelica Pronalaska (Našašća) Križa. Ulaskom u Baziliku uočili smo mnoštvo hodočasnika sa svih strana svijeta, a gužva bijaše kao na tržnici. Tiho smo obišli Stijenu pomazanja (kamen na kojem je Josip iz Arimateje pomazao i pripremio Isusovo tijelo za pokop), zatim kapelicu Golgote, brdo ili stijenu u staklu koja je vidljiva s obje strane oltara, jer se ispod samog oltara nalazi udubljenje za koje se tvrdi da je točka gdje je podignut Križ. Obilaskom ovih svetih mjesta završili smo svoj boravak u Bazilici Svetoga groba.

              Petog dana našeg hodočašća uputili smo se u Kapelicu Uzašašća na Maslinskoj gori, za koju i kršćani i muslimani vjeruju da je mjesto s kojeg je Isus fizički uzašao na Nebo. U Kapelici na kamenu može se vidjeti otisak stopala, koji je po kršćanskoj predaji utvrđen kao otisak koji je Isus ostavio dok je uzlazio u Raj. Otišli smo zatim u svetište Pater noster – Oče naš, gdje je u špilji Isus svojim učenicima rekao: “Kada molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja. Nemojte ih, dakle, oponašati, jer i prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno. Stoga vi molite ovako: Oče naš, koji jesi na nebesima… (Mt, 6,7-9). U dvorištu svetišta nalazi se crkva i samostan karmelićanki, a na zidovima crkve i u predvorju postavljene su keramičke ploče s tekstom Očenaša na mnogim svjetskim jezicima. Ploča s Očenašom na hrvatskom jeziku nalazi se u crkvi s lijeve strane na mjestu na kojem je postavljena još 1914. godine. U ovoj smo crkvi imali svetu misu s još jednom grupom hrvatskih hodočasnika.

              Tijekom spuštanja niz Maslinsku goru, pružio nam se predivan pogled na Jeruzalem, odakle je nekoć i Isus prolazio te, gledajući na jeruzalemski hram, prorekao njegovo uništenje i zaplakao nad sudbinom grada: “Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je skriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.” Upravo na tom mjestu izgrađena je crkvica Dominus flevit (Gospodin je zaplakao) u obliku suze, tlocrta grčkog križa, a sagrađena je prema planu graditelja Barluzzija. Nakon zajedničkog fotografiranja nastavili smo put Getsemaskog vrta na ‘drugu stranu potoka Cedrona’, na zapadnom podnožju Maslinske gore, nasuprot Zlatnim vratima starog Jeruzalema. Getsemanski vrt je povezan s Hrvatima na osobit način, naime na ploči u Vrtu piše: “Hrvati Pavao, Antun i Jakov, kršćani iz Sarajeva, vitezovi Svetoga groba Jeruzalemskoga godine Gospodnje 1681. kupiše Getsemanski vrt i darovaše ga franjevcima”. Vlado nam i ovaj put dodaje zanimljive informacije i objašnjenje riječi getsemani, što znači tijesak za ulje. Ulaskom u Vrt uočili smo mnoštvo maslina, ne zna se točno jesu li iz Isusova doba, ali za jednu, najstariju, smatra se da je baš ona iz toga doba. Pri ulasku na ovo tlo osjetila se tjeskoba koju je Isus osjećao u trenucima krvavog znoja za grijehe cijeloga svijeta. U vrtu se nalazi Bazilika Isusove smrtne borbe, s kamenom kod oltara, na kojem je Isus klečao i krvlju se znojio. Mjesto njegove tjeskobe spušta nas na koljena i svatko je u svojoj nutrini osjetio Isusovu tjeskobu i vapaj za zaobilaženjem ovog kaleža – ne po Njegovoj, nego Očevoj volji. U tom trenu u svijest su nam dolazile riječi: “Žalosna je duša moja do smrti.” (Mt, 26, 38) Kako da nam oči ne zasuze i pri samoj pomisli na to!? Gledajući stijenu, posvijestili smo si koliku je bol naš Isus za nas pretrpio.

              Iz Getsemanskog vrta uputili smo se u Crkvu Gospina groba, naime Gospa je preminula na Sionu, ali su je apostoli donijeli u Cedronsku dolinu i sahranili u kamenu grobnicu u Getsemanskom vrtu. Pravo na ovu crkvu dijele Pravoslavna grčka i Armenska apostolska Crkva. Pored crkve Gospina Groba nalazi se Getsemanska špilja u koju je Isus često navraćao, baš kako izvještava evanđelist Luka: “Danju je učio u Hramu, a noću bi izlazio i noćio na gori zvanoj Maslinska.“ (Lk, 21,37). Stoga je moguće zaključiti da je to mjesto na kojem je Isus boravio sa svojim učenicima. Potom smo se uputili u crkvu sv. Ane, gdje se po apokrifnom evanđelju rodila Djevica Marija. Ovo je jedina sačuvana crkva iz križarskog vremena u Jeruzalemu, a u njenoj se blizini nalaze iskopine kupališta Bethezda, gdje je Isus ozdravio uzetoga koji nije mogao sam doći do vode kako bi se okupao i ozdravio. Poslije toga ulazimo u ulicu Via dolorosa, moleći, zastajući na mjestima na kojima je i sam Isus posrtao i padao i mi zastajemo i molimo postaje Križnog puta. Poznajući naša župna iskustva Križnoga puta, ostali smo iznenađeni u kakvom smo se ozračju našli: umjesto mira i sabranosti oko nas žamor, gužva, trgovci koji te povlače za rukav radi prodaje suvenira; postajemo svjesni da je u istom i još gorem okruženju i naš Isus nosio svoj križ. Kako su posljednje tri postaje Križnog puta u Bazilici Svetoga groba, i mi završavamo u redu s Bugarima, Amerikancima i Indijcima čekajući ulazak u Sveti grob okruženi povicima nestrpljivosti, nemira, žamora, zavisti, žurbe i pohlepe. Nakon 2 sata naguravanja s hodočasnicima koji su također htjeli pristupiti Svetom grobu, svatko je pojedinačno ulazio u kapelicu Kristova groba, poklonio se, poljubio ploču i predao sve svoje nakane i potrebe s kojima je došao u Svetu Zemlju. Za svakog je hodočasnika najvažnijee pohoditi Sveti grob jer ondje se može osjetiti mir i radost, upravo ono po što smo i došli, što nam nedostaje u svakodnevici življenja. Obilaskom Bazilike Svetoga groba završio je i naš boravak u Betlehemu i Jeruzalemu. Šestoga dana našeg hodočašća uputili smo se do Cezareje, gdje smo posjetili ostatke Herodova akvadukta (visokog vodovoda) kojim je pitka voda dotjecala iz udaljenog izvora u podnožju brda Karmel. Zatim smo otišli u grad Haifu, najveći grad u sjevernom Izraelu i treći najveći grad u zemlji. Ondje smo posjetili crkvu Stella Maris (zvijezda mora) koja je danas u vlasništvu karmelićana. U crkvi dominira oltar ispod kojeg je špilja s prorokom Ilijom, pobjednikom Baalovih svećenika na Karmelu. Kako mi na našim biblijskim satima upravo iščitavamo Knjige Kraljeva I. i II., stigli smo spremni na brdo Karmel i pohodili sv. Iliju.

              Vožnju autobusom nastavili smo duž brda Karmela do njegova vrha, odakle nam se pružio predivan pogled na vrtove Bahai ili Viseće vrtove Haife. Nakon razgledanja vrtova nastavili smo put Kane Galilejske, gdje nas je naš Vlado podsjetio na prvo znamenje koje je Isus učinio, i to baš u Kani na svadbi kada je vodu pretvorio u vino. Odatle smo nastavili put do Nazareta, gdje smo se zaustavili pred veličanstvenom Bazilikom Navještenja, koja je podignuta na mjestu špilje, tj. obiteljske kuće Blažene Djevice Marije. Špilja Navještenja bitna je za nas Hrvate jer je dio zidova Nazaretske kuće bio na našem Trsatu, a sada se nalazi u Loretu. U špilji unutar Bazilike na oltaru uklesan je zapis: “Ovdje je Riječ postala Tijelom”. U atriju oko Bazilike nalaze se mozaici Djevice Marije iz različitih zemalja svijeta, pa tako i dva mozaika iz Hrvatske, a to su Majka Božja Bistrička i Gospa Trsatska. U 17,00 sati u crkvi sv. Josipa imali smo svetu misu s grupom hrvatskih hodočasnika. Kada je naš župnik fra Zoran čitao Lukino evanđelje o navještenju Isusova rođenja, osjetili smo jasno značenje tih riječi, jer boravak na mjestu gdje se to dogodilo ne može ostaviti nikoga ravnodušnim. Nakon mise imali smo trenutke za osobnu molitvu pred Špiljom Navještenja, u kojima smo mogli razmatrati molitvu Anđeo Gospodnji. Poslije osobne molitve okupili smo se oko našeg Vlade i nastavili put prema hotelu i počinku.

              U jutro sedmoga dana našeg hodočašća uputili smo se put Tabghe i Crkve umnažanja kruhova, do mjesta spomena na kojem je Isus s 5 kruhova i 2 ribe nahranio 5000 ljudi. Zatim smo posjetili Crkvu Petrova prvenstva na obali Galilejskog jezera, gdje se uskrsli Krist ukazao Šimunu Petru, Tomi zvanom Blizanac, Natanaelu iz Kane Galilejske, Zebedejevim sinovima i još drugoj dvojici učenika. Ondje je Isus Petra tri puta upitao:” Šimune, sine Ivanov ljubiš li me? ”Petar dva puta odgovara: “Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim”, a treći put mu odgovara: “Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim”, na što mu Isus reče: “Pasi ovce moje… i slijedi me.”

              Odavde smo se uputili u Kafarnaum, Isusov grad, jer nigdje Isus nije toliko propovijedao i činio čudesa koliko u Kafarnaumu. Vidjeli smo iskopine, tj. ostatke Petrove kuće u kojoj je Isus ozdravio Petrovu punicu od ognjice, uzetoga kojega su spustili kroz krov, zatim ostatke sinagoge, ali i cijeloga grada. Poslije Kafarnauma nastavili smo put do Brda blaženstava, gdje smo pod otvorenim nebom s još dvije grupe hrvatskih hodočasnika imali svetu misu i pod pričesnom pjesmom “Krist na žalu” u nama se probudila spremnost kao u Isusovih učenika: poći kamo nas šalje naš Učitelj. Nakon mise uslijedila je plovidba Genezaretskim (Galilejskim ili Tiberijadskim) morem, gdje nam je fra Petar Lubina iščitavao retke Evanđelja i u trenu dok je čitao tekst u kojima Isus smiruje oluju na moru, otvorilo se nebo, počela je pljuštati kiša, puhati vjetar i tada smo se poput uplašenih učenika pronašli u situaciji vapaja: Isuse, smiri oluju! Poslije plovidbe morem i ručka “Petrove ribe” uputili smo se na Tabor u Crkvu Preobraženja, mjesto gdje se Isus preobrazio pred Petrom, Jakovom i bratom mu Ivanom,“ gdje mu lice zasja kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlo. I, gle, opaziše Mojsija i Iliju gdje s njim razgovaraju.” (Mt, 17, 2-3). Crkva Preobraženja podignuta je na temeljima križarske, a koja je opet bila izgrađena na temeljima bizantske crkve. Crkva je dovršena 1924.godine, krovne grede u njoj su od plemenitog hrasta iz Slavonije, što je još jedna poveznica s Hrvatskom.

              Na brdu Tabor povikasmo poput Petra:”Gospodine, dobro je da ostanemo ovdje.” (Mt, 17,4).

              Napuštanjem Svete Zemlje niti jedan hodočasnik ne vraća se isti. Koračati ulicama kojima je Isus nekoć koračao noseći svoj križ, zastajati na mjestima gdje je i sam posrtao, krvario, padao… jedinstven je osjećaj koji se ne može nikomu, unatoč dobroj volji i tehničkim mogućnostima, vjerno dočarati ni prenijeti. To treba doživjeti! Vjerujem da će ovo hodočašće svima nama donijeti mnogo plodova da s još više vjere, ljubavi i nade otvorena srca čitamo Evanđelje i upoznajemo Isusa Krista.

                                                                                                                      Danijela Buljan

 

SNAŽNO SVJEDOČANSTVO MISIONARA IZ KOLUMBIJE

restrepo_istaknuta

U srijedu i četvrtak, 27. i 28. lipnja, u našoj Župi gostovao je misionar iz Kolumbije, svjedok Božje ljubavi i katoličke vjere, Marino Restrepo.

Baš kao što je Isus rekao: “Bit ćete mi svjedoci!”, tako nam je u prvoga dana poslije večernje svete mise u punoj crkvi Marino Restrepo posvjedočio temelje i istinu naše katoličke vjere, ponizno, u snazi Duha Svetoga. Iskreno nam je progovorio o Isusovoj ljubavi, o važnosti Euharistije, o snazi sakramenta ispovijedi i Božjem milosrđu koje je doživio tijekom šestomjesečnog zatočeništva u Kolumbiji, kada su ga gerilci oteli. Otvoreno je rekao da pakao i Sotona postoje jer je on to vidio, te nam poručio: “Došao sam ovdje večeras jer mi je stalo do vašeg spasenja. Ne želim da nitko od vas ode u ponor pakla.”

Drugoga dana, u četvrtak dopodne, Marino je govorio o uzvišenosti svećeničkog poziva i svetosti sakramenta braka. Snagom svetoga reda svećenik ima ovlast odrješivati grijehe, slaviti Euharistiju i sve druge sakramente. Svećenik se odriče svih stvari ovoga svijeta da bi se potpuno darovao Isusu Kristu i posvetio spasenju duša. Svećenik otima duše đavlu, oslobađa ih okova grijeha i tame, zato ga đavao mrzi više od svih drugih ljudi. Snaga koju je Isus predao svećenicima najveća je na ovome svijetu, ali kako su i svećenici samo ljudi podložni slabostima potrebno je za njih puno moliti. Svećenik koji živi sveto je kao veliki toranj od svjetla kojemu đavao ne možemo prići i koji mnogima drugima pokazuje Božji put i vodi ih k svjetlu.

Marino je više puta naglasio uzvišenost katoličke vjere i duhovnu snagu Katoličke Crkve. Katolička Crkva je Isusova Crkva, Isus želi spasiti sve ljude, katolici su izabrani da priprave drugi Kristov dolazak, o njima ovisi spasenje svijeta. Drugi Kristov dolazak je blizu, ne znamo kada i kako će Isus ponovno doći, ali znamo da je blizu njegov povratak.

Svakog trenutka u svijetu na nekom mjestu slavi se Isusova žrtva po kojoj Isus oprašta grijehe i spašava duše. Biti katolik nije stvar slučajnosti ili slučajnog odabira, svaki katolik je izabranik Božji, miljenik Očev, predan Isusu Kristu da u svijetu izvrši svoju misiju u Katoličkoj Crkvi. Može biti velika zabluda da netko misli da je dobar katolik samo zato što moli krunicu, ide u crkvu i na hodočašća, ali ako on to čini samo za sebe, onda to nije prava katolička vjera. Pravi katolik je onaj koji u Duhu Ljubavi misli i moli za sve one koji ga okružuju u crkvi, posebno za svećenike kojima je povjerena najveća odgovornost. Đavao je taj koji nas želi razjediniti i učiniti kao razdvojene “otoke”, tj. sebične vjernike koji žive i misle samo na sebe. Svi su vjernici po sakramentu krštenja svećenički narod i združeni sa sakramentalnim svećeništvom, tj. sa svećenicima, čine jedno i jedinstveno Kristovo mistično Tijelo.

Svaki katolik treba malo po malo otkrivati svoju misiju u Katoličkoj Crkvi da bi je živio u punini. Isusu je neizmjerno dragocjena svaka naša molitva, žrtva, sveta misa, djelo ljubavi, svaki je trenutak dragocjen u Božjim očima i jednoga dana Isus će nam pokazati koliko duše je spasio po našem vjerničkom životu i zalaganju.

Posebno je važno danas da se mladi spremaju za sakramenat braka koji je Isus ustanovio i posvetio. Problem je što danas mladi stupaju u brak bez ikakve pripreme, pa ne žive brak na sakramentalan način. Obitelj danas treba tražiti posebnu zaštitu sv. Josipa i Blažene Djevice Marije, jer je obitelj danas na najvećem udaru sotone. Đavao danas želi uništiti obitelj i život, i to na način da želi spriječiti začeće i rađanje djece, posebno putem ozakonjenja homoseksualnih brakova i pobačaja. Također i one obitelji koje se odlučuju na potomstvo, najčešće imaju samo jedno ili dvoje djece.

Obitelji osim što trebaju biti otvorene životu, trebaju biti otvorene duhovnom pozivu svoje djece. Jer se često događa da roditelju čim čuju da im dijete pokazuje sklonosti prema duhovnom pozivu, učine sve moguće da ga u tome spriječe.

Marino je na kraju posvjedočio da je prvi i temeljni poziv katolika živjeti sveto. Što se više odričemo grijeha i borimo protiv vlastitih mana i slabosti, to više se približavamo Isusu Kristu i njegovoj svetoj Volji. Najvažnije od svega je ići putem svetosti i predati se Volji Božjoj, onda nam đavao ne može ništa, jer đavao nema nikakvu moć nad nama, osim ako mu mi dopustimo živeći u grijehu. Kad sjedinimo svoju volju s Voljom Božjom, onda sve što god činimo, pa i najmanje stvari, postaju Božja djela.

Marino je posvjedočio da je susreo dosta osoba koje nisu oženjene niti udane, ali da žive sveto, u dubokoj povezanosti s Isusom Kristom i Katoličkom Crkvom. Njihov život i poslanje su također jako dragocjeni, jer je najvažnije da vjernik ide putem svetosti, a sve ostalo će Bog učiniti.

Na kraju predavanja fra Zoran je srdačno zahvalio Marinu Restrepu i prevoditeljici Nedjeljki Batinić na ovom milosnom duhovnom iskustvu i najavio da će Marino Restrepo zbog velikog interesa i otvorenosti vjernika ponovno doći u Našice, u našu Župu, sljedeće godine pred blagdan Velike Gospe.

Molitva za duhovna zvanja

     Gospodine, Isuse Kriste, ti si rekao: «Žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.» Pogledaj potrebe naše Požeške biskupije i daruj joj dovoljan broj svetih svećenika, redovnika i redovnica, koji će vjerno i požrtvovno služiti tvome narodu i izvršiti tvoje poslanje.

Pohodi naše obitelji da budu zajednice ljubavi u kojima roditelji s radošću primaju djecu i pomažu da ona odrastaju u prijateljstvu s Bogom te postanu ljudi poslušni nadahnućima Duha Svetoga.

Ohrabri mlade da vjeruju ljubavi i spoznaju veličinu života stavljenog u službu drugima po svećeničkom i redovničkom zvanju, te mnoge privedu k tebi, jedinom Putu, Istini i Životu. Ti si, Gospodine, naša nada, u tebe se uzdamo! Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

ISKUSTVO S FRANJEVAČKOG HODA

4

Framašica sam već 6 godina i ovo mi je treći Franjevački hod po redu. Kada sam išla na svoj prvi Hod bila sam jako uzbuđena. Otkad sam došla na Framu, samo sam o tome slušala: tamo je super, ima puno ljudi oko tebe, “malo” hodaš pa onda dobiješ “malo” žuljeva i na kraju odeš u Asiz i vidiš sva mjesta na kojima je bio i živio sv Franjo. Moj je prvi Hod zaista i bio takav, ostvarenje mojih snova!
Ove godine nije bilo tako. Prijavila sam se na Hod, ali mi se baš i nije išlo jer nisam znala puno ljudi. Dogodila se velika smjena generacija i to me malo brinulo: kako ću ja sada doći tamo kad nikoga skoro ne znam, svi su novi, s kime ću se družiti… Malo je bilo čudno na prvu, ali vrlo brzo sam upoznala sve i uklopila se. Na Hodu je bilo stvarno predivno. Sudjelovalo je 30-tak framaša iz 10 Frama Osječkog područnog bratstva zajedno s franjevcima i časnim sestrama. Iz Frame Našice sudjelovalo je četvero framaša i s nama je kao tehnička potpora bio naš vjeroučitelj Ivan, framašima znan kao “Čiko”.
Krenuli smo iz Požege 10.7., pa smo preko Slavonskog Broda završili u Đakovu 16.7. Ove je godine cijeli Hod bio malo drugačiji. Zbog Svjetskog susreta mladih u Krakowu nije bilo Hoda u normalnom terminu već je od 22.8.-30.8. organizirano Nacionalno hodočašće Frame u Asiz i Rim i zbog toga po RH uopće nema Hoda. Ne brinite, znamo mi Slavonci što valja i koji je skoro najbolji dio svega toga. Jedino smo Područno bratstvo koje je imalo baš Hod po Hrvatskoj. Kroz ovaj Hod (Marš) obrađivali smo duhovna djela milosrđa, ipak smo u izvanrednoj Godini milosrđa koju je proglasio papa Franjo i milosrđe nam je stvarno potrebno.
Nakupila sam žuljeva više nego na svim Marševima na kojima sam do sada bila, ali ni zbog jednog ne žalim. Sretna sam šo sam bila dio svega toga. Produbila sam neka stara prijateljstva i stvorila nova i što je najbitnije, duhovno se obnovila, a vjerujem da i ostali framaši, koji su sudjelovali na Hodu, a i oni koji su bili organizatori dijele ovo moje mišljenje!

Patricija Puhanić

1 5 6 7